UDARNICI

Piše: Emilo Labudović

Siguran sam da bi prilična većina građana Crne Gore, naročito generacije rođene daleko iza Velikog rata, značenje pojma „udarnik“ morali da potraže na Guglu ili kod Vujaklije. Udarnici su bili najbolji od najboljih, oni koji su mogli i više i duže i bolje od drugih. A „drugi“ su bili akcijaši radnih brigada koji su ć, odmah nakon rata, gradili porušenu i sprženu zemlju, a onda, kasnije, učestvovali u izgradnji krupnih građevinskih i infrastrukturnih projekata: auto – puteva pruga, nasipa, vodovoda…

Sa pojmom udranika i udarništva prvi put sam se sreo čitajući o podvigu akcijaša na pruzi Šamac – Sarajevo, podvigu koji se graniči sa nevjerovatnim. Za samo sedam mjeseci, krampom i lopatom, kroz goli kamen probijeno je 1538 metara čuvenog tunela Vranduk, najzahtjevnijeg građevinskog objekta na čitavoj pruzi. O tome podvigu pisale su skoro sve ozbiljnije svjetske novine, a udarnici ovog nadljudskog podviga našli su se na naslovnim stranama svih domaćih glasila, tik uz najviše državnike i „oslobodioce“. Poređenja radi, njegova rekonstrukcija prije dvije godine, uz najsavremeniju opremu, trajala je dvostruko duže.

Gradnja tunela i danas je, uprkos najsavremenijoj opremi i moćnim mašinama, vrlo zahtjevan i mukotrpan posao. Ali, za njega, srećom, više nijesu potrebni udarnici. Oni su danas samo relikvija jednog vremena i jedne zemlje koje više nema, i samo još udarničke značke i plakete svjedoče da su postojali i da su u temelje ovoga što danas imamo ugradili sebe. Devet svojih udarničkih značaka odavno sam sklonio duboko među uspomene, i vrlo rijetko im se vratim, tek koliko da se podsjetim na znoj i krvave žuljeve sa gradilišta od Kozjanskog, Save, Tjentišta… do Pologa u Makedoniji.

Ali, ne pišem ovo kao lament nad onim što je bilo, jer je – bilo. Na „udarništvo“ su me podsjetili „rudari“ koji su nedavno kopali tunel do depoa Višeg suda u Podgorici. Za svega oko mjesec dana, njih, kako se pretpostavlja, svega šestorica, usred gradađ, a u neobjašnjivoj „tišini“ svake vrste, prokopali su tridedetak metara puzajućeg tunela. Udarnički, nema šta. Pred ovim „podvigom“ i oni iz Vranduka bi spustili krampove dolje.

Koliki je njihov podvig i samoodricanje govori i to što im niko, pogotovo oni iz Višeg, za vrijeme „akcije“ ni čašu vode nijesu doturili a kamoli navigaciju i podatke o tome gdje treba da „kucnu“ u zid depoa. Za razliku od ondašnjih, pa i akcijaša moga vremena, za njih nije bilo kulturnih priredbi, sportske rekreacije, posjeta znamenitih ličnosti, ljubavi iz potaje i prvih poljubaca u mraku iza naselja. Oni su, onako prašnjavi, umorni i znojavi, u skučenom stančiću na Zabjelu, spavajući poluotvorenih očiju, strecali na svaki zvuk svirena policijskih automobila. A na kraju, umjesto priznanja i nagrada, opšta potjera za njima i tragovima koje su ostavili.

Ono što ih, ipak, na neki način, čini sličnima jeste skoro volonterski odnos prema ovom teškom i odgovornom poslu. Oni iz Vranduka kopali su za otadžbinu, ne očekujući za uzvrat ništa; a i oni iz Karađorđeve kopali su takođe za otadžbinu. Jer, poznato je da svaka država ima mafiju a samo ova naša mafija ima državu, te je, stoga, svaki rad za njih poturanje leđa za domovinu nam.

Kopači tunela Vranduk, rekoh, nijesu tražili ništa zauzvrat, ovi „naši“ su, takođe, kopali rekreativno i ne tražeći u depou ništa. Nešto malo oružja što su ponijeli je samo radi šenlučenja povodom uspješno obavljenog posla. Oni ondašnji su pod svodove Vranduka podaturali svoja ramena i cementirali ih svojim zdravljem, za šta im domovina nikada nije uzvratila nekim podebnim dobročinstvom. Naravno, ako ne računam udarničke. Ovi današnji su u onu rupu što na tunel liči, ali samo onaj pacovski, uzidali svoju nesanicu, strah i, prije ili kasnije, slobodu. One je istorija skoro zaboravila, a i ovi će, kako god da se sve završi, ubrzo postati istorija i gomila fascikli u depou Višeg. Do neke nove pohare.

Za razliku od Vranduka i njegovih kilometar i po dužine, da bi stekli svjetsku slavu današnji tuneli ili moraju da budu duboko pod morem ili dugački desetinama kilometara. Ali i to traje samo do novog mastodonta među tunelima. „Slavu“ ovog podgoričkog, svega trideset metara dugog, biće teško pomračiti za dugi niz godina. I zato mi na nivou vica djeluje nedavno „ačenje“ kako je tunelom „Sozina“ prošle godine prošlo više od tri miliona vozila jer taj podatak se pamti kraće nego rezultati crnogorske fudbalske lige Sjever. Kroz podgorički su prošla svega njih šestorica i već su ušli u sve svjetske hronike i ko zna još koliko dugo će biti primjeri za sprdnju i poređenje. Pa ko onda da im ne da udarničke?

Slavni argentinski književnik i „nobelovac“, (a nije Kata), Ernesto Sabato, prvi od svoja svega tri romana naslovio je „Tunel“, uzevši taj pojam kao simbol ljudske zarobljenosti i života u atmosferi koja podsjeća na tunel, mračan smrdljiv i neprovjetren. Samo ljudska pobuna, pojedinačna i skupna, može u taj okuženi prostor unijeti promaju pročišćenja, kaže Sabato, ali hrabrost za pobunu imaju samo pojedinci. Udarnici, rekao bih ja. Ovi naši prokopaše tunel i ostaviše promaju koja nam, kao magijom, pročisti trulež i smrad tunela u kojem živimo. I pokaza nam se koliko smo, i kao društvo i kao pojedinci, sputani, nemoćni i u rukama „rudara“. A njih svega šest. Pa, zar nisu za udarničku?

I, da, dok smo išli na gradilišta, pjevali smo iz sveg glasa. Ovi udarnici su svoj podvig morali da obave u tišini i zato, umjesto njih, zapjevaću (da ne bih zakukao):

„Ide, nastupa, ne boji se rada,

šestočlana udarna brigada.

Ide složno, da valja kubike,

zarad Mila i njegove klike“!!!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)