Piše: Milisav Popović
Dok palim svijeće za pokoj duša mojih roditelja, moje upokojene braće i od braće… naviru sjećanja…
Na današnji dan, Veliki petak, 1944. godine, ubijen je naš otac Miloš u 47. godini njegovog života, kada sam ja imao šest godina.
Ubijen je na vrhu Vrbičke stijene, na dno Donjega Meduna. Ubice su ga zatekle ranjenoga i bez oružja u Vrbici, a naša majka Đurđa našega oca tako ranjenog, pred puščanim cijevima, maltene je iznijela uz vrletnu Vrbičku stijenu, i nije ga ostavljala sve dok joj on zadnjom snagom nije zapovijedio – idi i pazi mi đecu! Naša majka upokojila se 1983. u svojoj 72. godini na dan Bogojavljenja. Ostao sam poslednji živi od svih mojih rođenih.
Ti sveti dani u kojima su moji roditelji upokojeni, govore mi, obavezuju me…
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
