U ZABLUDI

PIŠE: SIBIN

Savremena Psihoanaliza je jasna: stvarnost postoji, mi ne postojimo! (Ima toliko dodirnih tačaka između kvantne fizike i budizma, tako da sve to, u kombinaciji, opravdava neke poststrukturalističke eksplicitne istupe, tipa: subjekat ne postoji.)

Gdje imam stalno, gdje privremeno prebivalište, sa stanovišta vječnosti sasvim je irelevatno. Posebno ako, poput Luj Altisera, prikrivam od prijatelja znanje, a ono je da ne postojim.

Međutim: kada neko pretenduje biti predsjednik, ali ne zna gdje sve ima prebivalište, onda to više nije samo lična zabluda, već ona koja može proizvesti, dugoročno gledano, kolektivnu konfuziju.

Kad veliki Anri Mišo kao pjesnik ustanovi da nije načisto gdje ga sve ima i nema, to je posledica njegovog genijalno slobodnog eksperimentisanja sa sobom i, svakako, značajan doprinos poeziji.

No, pjesnik ne želi biti predsjednik, počesto ni otac, što je, ako mene pitate koji sam zabludjeli sin, vrlo mudra odluka.

Nego, gdje sve, dakle, Spajića ima i nema, jeste jedno pitanje koje izlazi iz njegove lične zone, budući da se kandiduje za prvog čovjeka. Koji prije svega mora znati gdje mu je prebivalište, osim ako nije naumio ostati u zabludi, što je okej, ali nije nimalo dobro tako, iz zablude, još se krenuti kandidovati za predsjednika.

Crna Gora jeste zemlja čuda, mada i pored toga valjalo bi da joj predsjednik ovdje ima prebivalište, makar toliko za početak.