“U Vašingtonu nisu računali na to da će Kinezi bez ispaljenog metka stići u Evropu“

U Vašingtonu nisu računali na to da će Kinezi bez ispaljenog metka stići u Evropu, kaže proslavljeni srpski reditelj Emir Kusturica.

Amerikanci veruju u profit iber ales, a Rusi i u Boga i u profit, navodi Kusturica u autorskom tekstu za „Novosti“.

Tekst prenosimo u celosti:

Radna soba Zbignjeva Bžežinskog, jednog od generatora spoljnopolitičke strategije SAD, nije bila klasično uređena. Umjesto knjiga na policama su stajali luksuzni okviri u kojima nije bilo stranica niti sadržaja.

On je, međutim, napisao nekoliko naslova koji su izražavali mržnju prema Rusiji i želju da se jednog dana Kinezi nasele u ogromno prostranstvo zemlje koja svoje granice ne mijenja već više od dvjesto godina. Pisao je o potrebi provincijalizacije Moskve preko komadanja Ruske Federacije. On je to priželjkivao namrštenim očima, ali, na kraju, ništa se od toga nije desilo.

Što bi rekao Faustov Mefisto, „zlatno drvo života je snažnije od sive teorije“. Veliki književnik je dao prednost nepredvidivosti životnog čuda koje je, sada, u doba korone SAD dovelo u mnogo nepovoljniji položaj od Ruske Federacije. Surovost kapitalizma u obje zemlje razdvajaju duboke duhovne, običajne, vjerske razlike. Amerikanci vjeruju u profit iber ales, a Rusi se nisu odrekli Boga, iako se ne odriču profita. Ne treba zaboraviti da ih vezuju ideje komfora koje, opet, prihvata čitav svijet. Čovjek zakorači u djelove Pekinga, Moskve, isto mu dođe kao da se obreo u nekoj četvrti San Franciska.

Utoliko prazne knjige na policama Zbignjeva Bžežinskog, užas praznine, nisu samo jednokratno upotrebljive, one u drugoj fazi postaju simptom nevolje. Kada je veliki Rim gorio, velika je imperija propadala ne samo od gotske i vizigotske ruke, nego i zbog nevjerice stanovništva u poredak vlastitog carstva.

Taj nedostatak poretka vidljiv u doba korone je počeo davno. Upravo u vrijeme kada je dizajner sređivao radnu sobu Zbignjeva Bžežinskog, koji je tada režirao talibanske pobjede nad Brežnjevljevim tenkovima. Nije znao da će oni, na kraju, postati vjerni pratioci Osame bin Ladena, velikog prijatelja američke demokratije, pa onda njihovog najvećeg neprijatelja. On je ubijen u Pakistanu, gdje je CIA trenirala mudžahedine za borbu protiv Sovjeta u Avganistanu.

I ne samo to. Kada je Nikson napravio dil sa Mao Cedungom, otvoreno je poglavlje privrednog napretka Kine, enormnog bogaćenja američke plutokratije, ali i sakaćenje američke privrede. Velike nade čovjeka sa radnom sobom sa lažnim knjigama uperene su ka najvažnijem cilju — da će kad-tad, kao rasista, po osnovama biologije, Kinezi da savladaju Ruse. Nije isključeno, pošto biologija najčešće biva presudna, ali nije računao da se Rusija ne graniči samo sa Kinom, nego, po mnogima, i sa Bogom.

Kao što nije računao da će Kinezi obnoviti puteve svile i bez ispucanog metka stići u Evropu, ali i u Ameriku i da će u doba korone kupovati naftu od Rusa. Kao što, uostalom, nije predvideo Donalda Trampa na političkoj sceni SAD. Nije, svakako, znao da će novi predsjednik govoriti, a dijelom i primjenjivati ideje suverene Amerike a ne svjetskog policajca, što je, u stvari, bila glavna premisa svih teorija Bžežinskog.

Ništa nije slučajno. SAD već deset godina vode neuspješne ratove, Avganistan, Etiopija, Irak, Libija, Sirija, pa je tako postalo razumljivo zašto je Barak Obama dobio Nobelovu nagradu.

Kada je umro čovjek u čijoj radnoj sobi su na policama stajale lažne knjige, sigurno nije prošao kroz vrata vječnosti i zakoračio u raj koji je Horhe Luis Borhes zamišljao kao neku vrstu biblioteke!