Političkih projekata notorne Druge familije u prethodnih nekoliko godina nije manjkalo, a ne manjka ih ni danas.
Tako su Željko Ivanović i ekipa oko njega, nakon što im je premijer Milojko Spajić integracijom srpskih političkih predstavnika u Vladu Crne Gore okrenuo leđa, odlučili da sve svoje karte stave na sto formirajući neprincipijelnu koaliciju između predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića i građanskog pokreta URA Dritana Abazovića a sve u nadi izazivanja prijevremenih parlamentarnih izbora kako bi ponovo dobili pozicije u sijenci i kako bi mogli kontrolisati Vladu Crne Gore.
Druga familija, koja je bila dugogodišnji priprepak Prve familije, oličene u Demokratskoj partiji socijalista, pokušala je u više navrata da preko svog medijskog uticaja, koji je koristila fakitčki kao batinu prema neposlušnima, preuzme poluge moći u Crnoj Gori. Svoje pipke je ovaj medijski bilten, podsjetimo, naročito pustio tokom mandata 42. Vlade, pokušao je da preuzme Javni servis ne bi li prešli na državni budžet, međutim, sve im se na kraju obilo o glavu i ostali su faktički bez ičega.
Vlasnici medija, koji očito počinje da gubi svoju sferu uticaja u crnogorskom društvu shvatajući da im je vlast konačno okrenula leđa, odlučili su se da krenu ofanzivno, kako smo prethodno i naveli, kandidujući svoja „zdrava krila“ PES-a i DPS-a na podgoričkim izborima ne bi li baš preko tih izbora pokušali da destabilizuju političke prilike u Crnoj Gori, koje su se stabilizovale tek ovih godina. U momentu kada građani pričaju o povećanju plata i penzija, gdje ne postoji nacionalne netrpeljivosti, osim u slučaju pojedinačnih istupa DPS-ovih ekstremista, i kada je formirana najinkluzivnija Vlada u istoriji Crne Gore – Željku Ivanoviću i Mišku Peroviću to ne odgovara baš iz razloga što oni nisu ti koji su istu tu Vladu formirali po njihovim mjerilima.
Svoje saradnike naravno da su našli u predsjedniku Crne Gore i bivšem premijeru, Jakovu Milatoviću i Dušku Markoviću preko čijih leđa pomenuti pokušavaju da dostignu onu, građanima vrlo dobro poznatu formulu, tasa na vagi gdje bi ponovo preko par procenata koji bi osvojile ove liste, pokušali da dobiju gotovo sve poluge moći koje mogu dobiti. Zakon jačeg od pojave ovakve formule u Crnoj Gori očito ne važi, te tako oni koji iz izbornog ciklusa u izborni ciklus uživaju najveće povjerenje među građanima, ne dolaze na mjesta koja im sudeći po izbornom rezultatu i pripadaju, već ta mjesta dobijaju trećerazredni sekretari iz vremena Demokratske partije socijalista jer su po drugofamilijaškom sudu oni ipak nepodobni da vode državu Crnu Goru, iako su im građani poklonili povjerenje.
Iz pomenutog se vidi u kojoj mjeri su podgorički izbori važni za budućnost Crne Gore. Podgoričani su ti koji će odlučiti hoće li država nastaviti putem destabilizacije i gdje će oni sa svega par procenata podrške biti ti koji će odlučivati o gradu, ali i državi u budućnosti, ili će pak jednom za svagda okrenuti leđa eksperimentima Željka Ivanovića i izabrati put stabilizacije bez ikakvih političkih eksperimenata, ekspertskih vlada, ili pak onih manjinskih…