U EU 2027. godine

Piše: Čedomir Antić

Da u Crnoj Gori ne žive Srbi ja bih danas bio srećan. Momo i Dada, nekrunisani kralj i kraljica nevladinog sektora, već godinama su ustremili svoje kandže a Broselu. Nisu to više studenti elijeni, koji vode studentski protest u Beogradu, a da ih niko nije izabrao. Koji nisu vidjeli policajca a kamoli dobili batine, ali zato znaju Harija Štajnera i gdje je nvo Medija centar. On je ličio na oznaša iz 1947, a ona na negativku iz filmova Živka Nikolića. Kada su je optužili da je posegla za imovinom studentskog protesta, pa je neka baraba rekla novinarima da je uvijek „puna“ njemačkih maraka, ona je izjavila da u Boki obično koristimo „američke dolare“. Vodili su proteste, sa „gospodine“ se obraćali ambasadorima, robili Soroša, sa Draganom J. Vučićevim – Vučićevim medijskim batinašem –  pokretali novine pa od sve slobode koju su im strani sponzori omogućili objavljivali sadržaj smeća prekopang ispred kuće Danice Drašković.  Ta Sila je već decenijama skrenula pogled od zlog i fašističkog Biograda na Suvom, malo su se bavili Milom Đukanovićem, toliko da je morao da ga obori vjerni narod Srpske pravoslavne crkve.  Okrenuli su se Briselu i ja sam siguran da je to za sve nas, koji smo prema EU kritični i na njihovo vođstvo gnijevni, povoljnije rješenje nego da je do prestonice Leopolda Drugog,  genocidnog kralja Belgijanaca, stigla armija generala Surovikina.

Nedavno su na jednom skupu proeuropski  NVO-i i prešjednik Bolek (Jakov Milatović) razgovarali o neophodnosti ujedinjenja „europskih snaga“ i novom entuzijazmu za stupanje u članstvo Evropske unije. Jasno je, pošto su nominalno sve parlamentarne stranke u Skupštini Crne Gore opredeljene za stupanje u uniju, da je ovdje riječ o nastojanju da bude objašnjeno isključivanje Nove srpske demokratije i saveznika iz buduće vlade. To se možda neće dogoditi, ali do samog kraja treba jasno reći da je 2020. bila izuzetak, jedan incident koji je trebao da kozmetički pročisti DPS i ništa više od toga. Slušali smo poučne misli od predstvanika i izaslanika EU u Crnoj Gori, od Dade i sličnih joj lumena nvo sektora. A onda je anerable (čestiti) Bolek (Milatović) održao slovo koje će svakako ući u istoriju govorništva.

Od njega smo čuli da su prethodne tri godine bile razdoblje nestabilnosti i zastoja u „eurointegracijama“, ali smo obaviješteni i o tome da je smjena vlasti „eurovelju“ (europska vrednost). Takođe spomenuo je – Dada mu je otćutala, dok je Zaracin uspio da odloži pad u nesvijest do povlačenja u hotelski apartman – ulazak u EU do 2027. ili 2028. godine. Pa zašto da ne, on i anarable Lolek (Milojko Spajić) povećali su narodu plate za duplo. I to u vremenu krize, postkorone, lošeg turizma i poptune deindustrijalizacije Crne Gore. Zašto ne bi i u EU ušli, iako to nije predviđeno aktuelnim budžetom ove državolike organizacije? Zar nisu i u Srbiji obećavali članstvo za 2005, 2007, 2010, 2012, 2014, 2016… a onda se čak i Vučić postideo (ako je to moguće) pa je rekao kako ćemo biti spremni za članstvo 2019. godine. Crna Gora, „šampionka integracija“ pod Đukanovićem, sada tek „treba da se potrudi“!?

Siguran sam da je prešjedniku Boleku sve jasno. Treba biti oportunista i sa većinom. On je član svih većina: Crnogorac je, govori srpski, „vjernik je“ (slavi Veliki Petak i Vidovdan !), za euroontegracije je, poštuje Milov „doprinos“, žali Momovu sudbinu (Momira Bulatovića)… Ne sumnjam da bi, kada bi sjutra većina u Crnoj Gori promijenila pol, i on počeo da nosi plavu periku i raspituje se kod hirurga koliko će da boli, pošto novac nije u pitanju. Takvo se to rodi. Ipak da ga obavijestim o nekim realnostima. Pošto su samo pare u pitanju, hajde da o desetoj godišnjici stupanja Hrvatske u EU dodamo nešto onim trućanjima o povećanju bruto plata (ne računajući inflaciju i povećanje cena) i eksploziji izvoza (stranih preduzeća koja u Hrvatskoj samo gostuju). Godine 2013. BDP Hrvatske iznosio je 63,41 milijardi američikih dolara, a Srbijin 49, 26 miliajrdi.  Osam godina kasnije (2021) hrvatski BDP iznosi 68,96 a srpski 63,08 milijardi. To se zove relativno opadanje. Tek u EU Hrvatska je počela da gubi predost nad Srbijom koja postoji još od vremena smrti despota Đurđa. Dobro, zarade je lako naduvati, zar to nisu dokazali anerabli Lolek i Bolek, ali treba reći je standard u Hrvatskoj i dalje niži nego 1980. godine, da su nejednakosti takve da je 2/3 građana plaćeno ispod prosjeka. Takođe Hrvatska je najzaduženija u svojoj istroriji, a njeno stanovništvo se za deset godina smanjilo više nego u bilo kojoj deceniji 20. veka. Da, tačno, profitirali su razni eurobirokrati i politička elita. Zna Tonino Picula šta je dobio od EU i gdje bi bio da je nema. Zna to i ona ostarela gastos-devojčura, manekenka za ustašku odoru, koju hrvatski Europljani često šalju u Brisel. Tamo joj je, takvoj, i mjesto.

U svakom slučaju, čekamo da se još jedan pijani brod nasuka. Pazimo da neki Srbin pritom ne strada. Čekamo da srpski narod dobije ravnopravnost i dio vlasti u Crnoj Gori.