Trošenje istine

PIŠE: SIBIN

U vremenima dominantnog naučnog diskursa koji svoju postčovječnu budućnost vidi u biogenetskom inžinjeringu kome se još uvijek donekle suprostavlja bioetička platforma, u, dakle, vremenima neoliberalnog nehumanog kapitalizma kojim upravljaju tajne korporacije u spezi sa vladinim agencijama i agentima razmreženim u dispozitivsku, svepristunu kontrolu, ovdašnji teolog iz ćejfa, Krivokapić Z. (kako ovo Z – zvuči distopijski), naumio u Brisel uprtiti program sa sve tačkama koje se ucijelo bave problemom: kako, nakraj, stati – opštoj sekularizaciji Države u dvadeset prvom vijeku? Program mu, dabome, piše i potpisuje Daka neksan D.

Neko, sve su prilike i sve je prema tome očiglednije, danonoćno radi na potpunoj degradaciji tradicije, Pravoslavlja, patriohata, neko se ismijava i karikira prošlost na kojoj se temelji kultura pamćenja, neko naše, ćirilično pismo koristi jedino i samo u svrhu lelekanja i amaterskog stihoklepanja, koje bi da se vertikalizuje, pošto se ucrni, prikaže kao žrtva i – jagnje od autora…

Taj neko (pogodite ko), programski i planski, sistematski, sve obesmišljava, od politike do teologije, pokušavajući na krajnje nakaradan način upariti ove dvije percepcije i doživljaj svijeta i života, koje se, međutim, razlikuju kao nebo i zemlja.

Taj neko, da se ne zavaravamo, nimalo nije naivan, štaviše: on je instaliran da učini sve što je u njegovoj moći, kako bi se jednom za svagda sve Srpsko u Crnoj Gori prikazalo kao nazadno, bitno nesavremeno i zaista zaostalo, koje onda kao sadržaj od kulture do politike nema šta ponuditi, a da nije obučeno u srednjovjekovno runo. Taj neko se, još, poziva na Hrista, a svoje anonimne eksperte, naziva Apostolima, koje finansira jedan dekintirani tajkun, što drži da je – podmitio nebo i time doživio potpuni preobražaj, mutatio mentis.
Kad je ovako krenulo, ne bi čudilo da pomenuti Z. prvog dana u Paralmentu – proizvede besjedu. Božemeprosti, ne na Gori, već u visokom domu demokratije…

Nisam raspoložen da sledim politiku žrtve, izopštenog, stigmatizovanog, i još sam manje paranoidni pojedinac koji se kljuka raznoraznim teorijama zavjere, pa ipak, pitam se o čemu se ovdje, dođavola radi, čiji je čovjek pomenuti Z. K., i da li on doista zna u šta se upustio, ima li i najmanju ideju ili predstavu šta je danas politika, i da ona najmanje služi da se preko nje vinemo na oblak, kao baratanje sa mogućim, ona je bila i ostala – od Grčkih dana – pragmatična alatka koja sprovodi i ujedno zavisi od rada i režima moći.

Prema tome, ko je u politici naumio naći i proizvesti istinu (u onto-teološkom smislu), taj je tek postromantični klipan, koji pritom nanosi veliku štetu, ne samo ličnoj, inače zanemarljivoj reputaciji, koliko narodu preko čijeg je glasa došao tu gdje je sad.
U dvadeset i prvom vijeku, baviti se još zanosima jednog Z. K.a, ne znam je li više tragično ili komično… U svakom slučaju je ludo, a zar bi i moglo biti drukčije?