Kad god se nađu dva alfa mužjaka u istom prostoru neminovno je da dođe do trvenja i takmičenja za prvenstvo, koje u životinjskom svijetu često završava fatalno po poraženog, kaže za Sputnjik istoričar dr Srđa Trifković povodom poslednjeg sukoba Donalda Trampa i Ilona Maska.
U ovom slučaju to se naravno neće desiti, ali je zaista fascinantno da sa jedne strane imamo najmoćnijeg čovjeka na planeti a sa druge najbogatijeg, koji su bili na istoj strani tokom predsjedničke kampanje i u prvim mjesecima druge Trampove administracije, dodaje Trifković.
Tramp legao na rudu političke mudrosti
„Ako objektivno gledamo na cio slučaj sa strane, rekao bih da je Ilon Mask sasvim opravdano gnijevan zbog budžeta kog je Donald Tramp predložio sa svim poreskim olakšicama, pogotovo za bogatije Amerikance. I sa nastavkom ogromnih izdataka za koje Mask smatra da mogu da budu srezani, prije svega u odbrambenom sektoru, ali takođe i u oblasti socijalne zaštite, brige o veteranima i tako dalje. To su zaista ogromne sume za koje je Tramp zaključio da bi bilo politički neuputno i za njegovu popularnost i reputaciju štetno, ukoliko bi prihvatio radikalne mjere za koje se Mask zalaže.“
Tako da bi se moglo reći da u suštinskom smislu Mask želi da bude dosledan onom obliku striktne fiskalne discipline sa kojim je prišao poslu kresanja federalnih izdataka, dok je Tramp praktično legao na rudu konvencionalne političke mudrosti, smatra Trifković.
A to znači da bi trebalo izbjegavati radikalne rezove koji mogu da se negativno odraze na njegovu popularnost, pogotovo kada mu je vrlo stalo da dogodine na izborima za Kongres obezbijedi ubjedljiviju republikansku većinu nego što je sada ima, dodaje Trifković.
Maskova ideja osuđena na propast
S druge strane, Maskova ideja da osnuje treću političku partiju u SAD, prema Trifkoviću, u startu je osuđena na propast, jer za oko 250 godina postojanja SAD treća politička partija nikad ništa ozbiljno nije uradila na izborima.
„Vidjeli smo mnoge takve pokušaje, uključujući i Patrika Bjukenena i libertarijance. Mislim da povrh toga Masku nedostaje i ona doza lične harizme koja bi bila neophodna za političara koji teži ka ozbiljnoj nacionalnoj funkciji. A pogotovo za onoga ko se pritom suočava sa inherentnim hendikepom treće stranke. Kao što se sjećamo, 1992. godine je Ros Pero išao protiv Džordža Buša Starijeg kao nezavisni kandidat i jedino što je obezbijedio jeste da uzme dovoljno republikanskih glasova da bude izabran demokrata Bil Klinton. Što skoro sigurno ne bi bio slučaj da je bio isključivo sudar između Džordža Buša Starijeg i Klintona, bez intervencije Peroa.“
Tako da ako bi Mask zaista ostvario tu svoju zamisao, a naravno da ima dovoljno novca da može da je potkrijepi jakim kampanjama, on bi u najboljem slučaju mogao da republikancima otme poneki kongresni distrikt, a to bi jedino demokratama išlo na ruku, smatra Trifković.
„U tom smislu gledano, mislim da bi mu bilo racionalnije da lobira za one republikanske kandidate koji podržavaju njegovu viziju finansijske discipline i da pomaže njihove kampanje putem političkih akcionih komiteta svojim ogromnim sredstvima.“
Stavljanje Maska na svoje mjesto
Trifković, međutim, ne vjeruje da će Tramp krenuti putem totalnog uništenja Ilona Maska jer bi to odalo i onaj oblik osvetoljubivosti i sitničavosti za koje je on svojevremeno posebno optuživao Hilari Klinton. A činjenica je da su Klintonovi imali svojevrsnu „listu neprijatelja“ kojima su namještali poreske istrage ili razne afere, podsjeća Trifković.
„Tako da je u Vašingtonu već devedesetih postalo maltene opšte mjesto da pokvareno prijateljstvo s Klintonovima može fatalno da se završi, ali Trampu to naprosto ne treba. I ako bi ga oborio sa 250 na 120 milijardi dolara sigurno je da Mask ne bi ostao gladan na ulici. A to bi značilo samo umanjenje Trampovog imidža u očima njegovih sopstvenih birača kao čovjeka od principa koji, međutim, ne dopušta da biva manipulisan. I to je zapravo akcenat na kojem će se mislim u sledećim mjesecima taj sukob odvijati – da je Mask naprosto postao suviše bahat i suviše smio.“
Još jedan zaključak je, kako kaže Trifković, da je Mask u pokušaju da nameće predsjedniku sopstvenu agendu od početka propustio da spozna do koje mjere to ipak mora da bude partnerstvo u kom se zna ko je gazda, a ko izvršilac.
