TRI PRIČE O ISTOM

0

Piše: Emilo Labudović

Priča prva:

Priča ide ovako. Jedan pastir, hodajući za stadom u mrazni dan, naiđe na smrznutu zmiju. Vitka, šarena, isturenog dvoglavog jezika, ležala je sklupčana u samrtnom zagrljaju sa žilama jedne kleke. Sažali se pastir na nju, uze je i stavi sebi u njedra, da je zgrije. Kad zmija dođe sebi i živnu, ujede ga za srce. Umirući, pastir je upita: „zašto si mi nanijela zlo kad sam ja tebi dobro učinio“? „Ništa lično, reče zmija, svjesna sam ja tvoga dobra, ali ovo je moja priroda“. I otpuza u grm.

Priča druga:

Mladi slavuj, tek pustivši svoj umilni, baršunasti glas, zagleda se u pupoljak ruže, umiven jutarnjom rosom koja se, poput rasutih dijamanata, ljeskala na njegovom kao krv crvenom izdanku. I zaljubi se na prvi pogled. Sletje na pupoljak i otcvrkuta mu najljepšu melodiju koje mu je grlo davalo. Slavuj je pjevao bez prestanka, pupoljak se, mamljen suncem, razvijao i pretvarao u ružu, sve ljepšu i ljepšu. Jednog jutra, usred pjesme, slavuj se trže i ciknu od bola. Iz noge mu se pojavi mali klobuk krvi, a na pupoljku se, sa krvavim tragom na vrhu, šepurio trn. Slavuj se izmače i nastavi pjesmu.

Ali, iz jutra u jutro, trnova je bilo sve više, a mjesta za stajanje sve manje. Slavuj nije odustajao. Trpio je, krvario je, ali je pjevao i pjevao. Jednog jutra, nemavši više gde da sleti, slavuj se pruži po već rascvetalom pupoljku i obgrli ga krilima. Krv je sada lila na sve strane. Umirući slavuj još jednom pogleda svoju prvu i jedinu ljubav, a umjesto glasa iz oka mu kanu suza. Pupoljak, gledajući njegovo već ohlađeno tijelo, prošaputa sam za sebe: žao mi je, ali trnje je moja priroda“!

Priča treća:

Primio ga je u stranku još „zelenog“, ali punog elana i snova. Slutio je u njemu kvalitet koji će jednom, majstorskom rukom klesan, izrasti u snažnu političku gromadu. Vidjevši ga kao svog političkog sina i naslednika, kome će, jednom, ostaviti i ime i stranku, gurao ga je u prve redove, na scenu, za mikrofone, pred televizijske kamere. Kad god je trebalo da nešto kaže, prepuštao je to njemu. A on je iz dana u dan, od izbora do izbora, rastao i stasavao. Gledajući ga kako, razmahan kao Ciceron, vlada scenom i blista, osjećao je u sebi radost oca nad uspjehom sina. Aplauzima i ovacijama kojima su ga obasipali pridodavao je svoj, za tri decibela jači od drugih.

Jednog dana, u naponu snage i uspjeha, izabranik ga ujede za ruku kojom ga je hranio. „Idem, reče, ovdje mi je već tijesno, a zovu me tamo gdje ću moći da snažnije razmahnem svoja krila“. Ćutao je, gledajući ga pravo u oči koje su već bile tuđe i daleke. „Koliko te tamo plaćaju“, procijedi kroz zube, nastojeći da mu glas ne zadrhti? „Više nego dovoljno“, odgovori mu on, i dodade: „a to je, priznao to ti ili ne, smisao i priroda ovoga čime se bavimo“!

Dugo je još, nijem i izgubljen, gledao u vrata kroz koja su netom zašli svi njegovi snovi, nade, planovi i očekivanja. A onda se odjednom sjeti prve od ove tri priče, na koju ga je toliko puta upozoravala majka, i promrsi kroz zube: „možda je tačna ona latinska da je čovjek čovjeku vuk, ali je još tačnija ona da je sin ocu najčešće zmija“! A onda se, po ko zna koji put u životu, sjeti i očevog nauka: „šta god da te snađe, ostani na stazi praštanja i na strani dobra“! I ostade.

Ne znam koliko ove tri priče imaju smisla i veze jedna sa drugom, ali, ako imaju, svaka sličnost je namjerna.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.