Tri godine borbe za istinu: Kako sam se suprotstavio moćnicima i pobijedio Mugošu

Piše: dipl. inž Zoran Lakušić, kandidat za odbornika u Skupštini Glavnog grada sa liste “Za budućnost Podgorice”

U vremenu kada su se mnogi ustručavali da javno progovore o povezanosti vlasti i kriminalnih struktura, moja odlučnost da se suprotstavim jednoj od najsnažnijih figura tadašnje Crne Gore, gradonačelniku Podgorice Miomiru Mugoši, predstavljala je rizik koji je malo ko bio spreman da preuzme.

Miomir Mugoša, koji sigurno spada u red najkontroverznijih ličnosti crnogorske političke scene, takav status je, između ostalog, zavrijedio i zbog direktnog načina obraćanja javnosti, ali i sklonosti da sa protivnicima stupa u brutalne verbalne obračune.

Na sjednici lokalnog parlamenta, u julu 2005. godine, izgovorio sam ono što su mnogi znali, ali se nisu usuđivali javno izreći. Optužio sam Mugošu da je na čelu građevinske mafije koja je kontrolisala ključne resurse našeg grada  i harala je Podgoricom. Ta borba me je dovela pred sud, ali nakon trogodišnjeg procesa, istina je izašla na vidjelo.

Mnogi su sumnjali da ću uspjeti. Mugoša je bio politički moćnik, okružen podrškom sistema, dok sam ja samo bio odbornik koji je pokušavao da razotkrije ono što je većina ljudi izbjegavala da spomene. Uprkos izazovima, vjerovao sam u snagu pravde i činjenicu da će zakon stati u moju odbranu. Moj govor u Skupštini, koliko god bio oštar, bio je zasnovan na istini, a zakonska zaštita odbornika mi je omogućila da govorim slobodno u ime građana.

Tog dana, iako su riječi bile oštre, nisam mogao predvidjeti šta me sve čeka. Mugoša je brzo reagovao, a sudski proces protiv mene započeo je ubrzo nakon mojih optužbi. Malo je ko vjerovao da ću uspjeti da se izvučem iz tog sudskog lavirinta. Mugoša je bio politički gigant, sa podrškom na svim nivoima vlasti, dok sam ja bio odbornik, prosvjetni radnik, i neko ko je u očima mnogih bio „previše hrabar“.

U srži svake društvene borbe leži težnja za pravdom i istinom. Upravo ta težnja vodila me je kroz trogodišnji pravni proces, kada sam, u jeku političkih tenzija i rastućeg uticaja kriminalnih struktura, odlučio da se suprotstavim jednom od najmoćnijih ljudi Crne Gore tog doba.

Oslobađajuća presuda bila je veliki trenutak. Kada je sudija izgovorio riječi oslobađanja u punoj sudnici, aplauz mojih prijatelja, učenika i sugrađana bio je dokaz da ova borba nije bila samo moja – to je bila borba svih nas koji smo željeli da se suprotstavimo nepravdi. Taj trenutak osjetio sam kao potvrdu da istina uvijek pronađe svoj put, čak i kada se čini da je borba protiv moćnih izgubljena unaprijed.

Iako mi tokom procesa nije bilo omogućeno da u potpunosti iznesem sve dokaze o nelegalnim radnjama koje su se odvijale u Podgorici, znao sam da ova presuda nije kraj, već početak. Nastavio sam borbu protiv nelegalne eksploatacije pijeska i šljunka u koritu rijeke Morače, koja je jedna od glavnih žila kucavica našeg grada. Građevinska mafija, koja je koristila prirodna bogatstva bez ikakve kontrole, ugrožavala je ne samo ekološku ravnotežu, već i budućnost generacija koje dolaze.

Kao odbornik i prosvjetni radnik, moj cilj je uvijek bio da služim zajednici, da podstičem građane da se bore za svoja prava i da ne dozvole da ih obeshrabre pritisci moćnih pojedinaca. Moja pobjeda u ovom slučaju nije samo pravna, već i moralna – pokazala je da se hrabrost isplati, i da se, uprkos svim preprekama, može pobijediti kada se borimo za istinu i pravdu.

Međutim, nisam bio sam. Tokom cijelog procesa, imao sam snažnu podršku porodice, svojih đaka, medija, kolega i građana Podgorice. Moji učenici, iz Mašinske škole, dolazili su na suđenja, dajući mi moralnu snagu da izdržim pritisak. Njihova prisutnost, kao i podrška članova i simpatizera SNP-a, podsjećala me da je borba za pravdu vrijedna svake žrtve. Njihovo prisustvo na suđenjima bilo je izuzetno važno, a oslobađajuća presuda, propraćena aplauzom u sudnici, bila je trenutak zajedničke pobjede.

Optužba koju sam izgovorio nije bila usmjerena samo protiv Mugoše kao pojedinca, već protiv sistema koji je omogućavao da kriminalne strukture kontrolišu ključne resurse glavnog grada, naročito građevinske projekte i nelegalnu eksploataciju prirodnih dobara. Na sjednici na kojoj mi je Mugoša oduzeo riječ, iznio sam sve ono što su građani već godinama osjećali – da je Podgorica zarobljena interesima moćnika koji su stavljali profit ispred javnog dobra.

Kao odbornik i prosvjetni radnik, moj cilj je uvijek bio da služim svojoj zemlji, da podstičem građane da se bore za svoja prava i da ne dozvole da ih obeshrabre pritisci moćnih pojedinaca. Moja pobjeda u ovom slučaju nije samo pravna, već i moralna – pokazala je da se hrabrost isplati, i da se, uprkos svim preprekama, može pobijediti kada se borimo za istinu i pravdu. Ova presuda pokazuje da, uprkos moćnicima, pojedinac može pobijediti kada se bori za istinu.

Ova borba nije završena. I dalje ostaje mnogo posla kako bismo obezbijedili da Podgorica, ali i cijela Crna Gora, bude mjesto u kojem vladavina prava, a ne kriminal, diktira tempo razvoja. Taj put je dug, ali svaki korak naprijed vrijedan je truda – i nećemo stati dok pravda ne bude trajno osigurana za sve građane.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)