Piše: Marko Kentera
Slušam danas kako se šjora Marija, jedna od onih rijetkih dama iz starog vremena koje pamtimo sa sjetom, prisjeća jednog od prvih budvanskih karnevala i naše prepirke, iz vremena dok sam bio direktor TV Budve, koja se završila mojim vjerovatno zasluženim, satiričnim, svečanim i počasnim spaljivanjem.
Karneval koji je Marija osnovala je postao istinski pozitivni simbol svakog proljeća u Budvi. Svijetla tačka u moru pokušaja i promašaja.
Budva je inače zaista čudo od grada jer i karneval ima svoju dinastiju.
Kad kažem dinastiju, ne mislim na ove narko i mafijaške dinastije što su nas zadužile armiranim betonom i urbanističkim planovima koji su u svojoj suštini šoping liste investitora, nego na jednu nježniju, porodičnu manufakturu satire, dinastiju Pjerotić na čijem je čelu karnevalska kraljica dinastije, humora, mediteranstva i karnevala – Marija Pjerotić.
Osnivač, ideolog, organizator, logistika i volonter već četvrt vijeka.
Uz nju i Mali princ – nasljednik Mićko, da tradicija ne zamre jer u Budvi sve što preživi 25 godina već ulazi u kategoriju nematerijalnog kulturnog dobra.
Ideja Feštađuna je od prvog dana i bez sumnje sjajna i za respekt.
Malo satire, mnogo maski, par mojih lomača i mnogo veselja.
Terapija za grad koji je odavno izgubio smisao za samoironiju.
Marija je tu dala ogroman trud i to joj niko razuman ne može osporiti.
Uložila je četvrt vijeka života u jednu karnevalsku ideju, gotovo volonterski, u gradu koji često ne cijeni ni more pred nosom – to stvarno zaslužuje balski i duboki naklon.
Postoji jedna sitnica koja Feštađune čini posebnom budvanskom institucijom. Njihova satira ima nevjerovatan osjećaj za ravnotežu, uvijek tik uz jačeg i uz dlaku glavnih u vlasti.
Onako nježno, gotovo kozmetički, lacmanski, kako to samo na Jadranu umiju.
Marija ne pravi maskote po liku nekog moćnika, osim onih koji su, kao ja, kratkotrajni i prolazni.
Nema karnevalskih lutaka onih koji su urbanistički raskomadali Budvu.
Nisu šili maske građevinske mafije niti planera koji su more pretvorili u građevinsku parcelu.
Nisu se sjetili genijalaca koji su obalu i podmorje projektovali kao parking za apartmane.
Neće biti, nema sumnje, ni ovih što danas sa osmijehom gaze posljednji lijepi komad prostora – budvanska sela.
Marija ipak ima skrivenu vezu sa mnom koja me, kad dolazi od takve nadaleko čuvene dame, od prvog dana raduje i fascinira
Postao sam idealna i unikatna karnevalska roba široke potrošnje.
Mene najlakše zapale i još lakše kazne pretvarajući me u dim.
Stalna sam, sa ponosom moram da priznam, tema i mami i sinu.
Mićku i Mariji sam redovan gost na karnevalu, da ne kažem lijek ili čak kompletna terapija.
Ne promašujem ni jednu feštađunsku lomaču u svakoj od prethodnih dekada.
Ja dobijem lutku a Babin do novih 20.000 metara kvadratnih divlje gradnje
Meni pod nogama pripali Mali princ Mićko veliku lomaču a skupština opštine Budva izglasa tri nova plana da devastira paštrovska sela.
Između moja dva paljenja Budva dobije preko 1800 zgrada sa jednom petinom nelegalnih kvadrata a od Feštađuna duhoviti muk.
Izbetonira se trećina naše obale a meni sašiju otrcano odijelo i zaborave kravatu.
Od Miločerskog parka, preko vetrenjača na Brajičima do razvaljivanja brda Spas, iz karnevala u karneval, ista hrabrost šaljivih aktera.
Uz takvu neospornu duhovitost koja uvijek godi i sarkazam koji sam zaslužio ide i ta čuvena feštađunska hrabrost, znana samo pravim Lacmanima kojima najviše prijaju karnevalske svečanosti.
Takva hrabrost je, znaju oni, šaljiva, selektivna i vrlo pažljivo raspoređena.
To je za tzv. budvanska satira koja je najduhovitija kad je potpuno bezopasna, pa je takvom i doživljavam.
U ime tradicije i kontinuiteta naravno da im to ne zamjeram. Naprotiv.
Iskreno se nadam da će, u cilju zaokruživanja ideje Feštađuna, od prvog do trideset prvog izdanja, opet pronaći mene kao idealnog krivca.
Da se još jednom ogrijem na toj počasnoj, šaljivoj feštađunskoj lomači.
Treći put jer treći put je sreća.
Pravi junaci budvanske devastacije, kako i treba, spokojno će, pod maskama karnevala, nastaviti svoj ples uz najljepše zvuke one čuvene – „Jedne će se noći lude, zapaliti u nama vatre…” i “Zasjaće palace, antike tarace“…
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
