Treba, li ignorisati ovo Cetinje

Piše: Slavko Mašović

 

Posljednjih tridesetak godina pod utiskom prljavih politika na Cetinju je zaživio jedan prilično iskrivljen i plitkoum narativ da je taj grad jedina i najveća mjera Crne Gore.

Danas taj narativ reprezentuje nekoliko desetina ostrašćenih zaludnjaka, neostvarenih tipova i individua koje su već imale posla sa policijom, ili su sa ozbiljnim preddispozicijama za to poznanstvo. Njihova intelektualna podrška je grupica palanačkih intelektualaca proniklih i stasalih u Milovoj saksiji.

Suština te priče je da je Cetinje osnovni aksiom Crne Gore i svako ko neće da prihvati tu mjeru on je protiv Crne Gore, njenje tisućljetnje povjesnice i ostalih bajkovitih i lovačkih sintagmi.

A iskrivljenosti vizure tog narativa reprezentuje se u par preočiglednih obmana.

Neće da zbore jezikom kojim su zborili svi njihovi do Milova vakta. Hoće novi sa slovima koja poneko, ponekad metne u tri riječi.

Neće u crkvu u koju su išli svi njihovi, makar otkako je Ivan Crnojević sa Oboda na Cetinje preselio središte crkve i vlasti. Hoće novu modernu crkvu u kojoj se „episkopi“ živopisno perčinaju oko problema sa prostatom  (a za pravo muško nema pipavijeg organa) i ruskih para.

Hoće novu naciju preskačući „neznavene“ Petroviće i posebno „kosovkim mitom zavedenog i opijenog Njegoša“.

I sve to ne bi bilo problem, svako ima pravo da živi u svojim i realnim i imaginarnim predstavama sebe i stvarnosti, ali je problem kada neko to hoće da nametne svima ostalima oko sebe.

Ako ne pristaneš na tu iskrivljenu sliku stvarnosti i prošlosti onda ne možeš za Cetinjaše biti njihov mitropolit i nema hirotonije na Cetinju.

Ne možeš biti predsjednik njihove Crne Gore i nema inauguracije u dolini bogova, kako oni zovu zavičaj.

Niti predsjednik njihove Vlade makar prvi put zakmečao u Cucama. Sjetimo se kako su prije dvije godine zborili „zguzice“ sa njihovim plemenikom  smetenim Krivokapićem.

Pošto niko znaven i pristojan ne pristaje na iskivljenu stvarnost i lovačko čitanje istorije možda bi na određeno vrijeme trebalo ignorisati ovo Cetinje. Ostaviti ga na miru Cetinjašima, pošto se Cetinjani osim Jovana Markuša ne čuju. Da porazmisle da li su te njihove basne stvarnost i može li se od takve rabote živjeti. I mimo ostatka Crne Gore.

Možda je onomad bilo bolje ustoličiti mitropolita u drugom gradu, recimo Beranama – tamošnji manastir je stariji gotovo tri vijeka.

I da sve to prođe bez suzavca, jeftinog proustaškog dekora i Ranka Krivokapića sa maskom JNA.

Isto tako možda bi novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, koji je na posljednjim izborima potukao do čukalja gospodara i organizatora ovih što roštiljaju gume na Adžića krivini, trebalo, kako se to sad moderno kaže, inaugurisati u Podgorici.

Zašto davati prostor za ispoljavanje fašizma, govora mržnje onima koji su u emotivnom rastrojstvu jer je pao Milo.

Je li bolje to pristojno upriličiti u Podgorici, ili recimo u Beranama. I poslati sliku jedne dominantno većinske i pristojne Crne Gore.

Ili pružiti priliku Cetinjašima (ne Cetinjanima kojih ima itetako, ali ćute) i benzin patriotama iz drugih gradova da upriliče  inauguraciju sa scenografijom koju čine kordoni policije, kamenice, zapaljene gume i Tompsonove pjesme.

A mediji će, makar pola njih motivisanih to prezentovati „uravnoteženo“ kao da je protiv inauguracije novog predsjednika pola države, a ne par autobusa Cetinjaša i pripejd patriota iz drugih gradova.

Ljepše je to odraditi pristojno i kako dolikuje nego praviti jeftini karneval i maškare usred proljeća i to na ponositom Cetinju, koje danas po onome što je najglasnije i što se jedino čuje, ne liči na pravo sebe.

A Berane, koje su svakoko ne manje ona prava Crna Gora od Cetinja, a bile su sjedište episkopije kada se na Cetinje izdizalo, pominjem samo da bi se oglasila Draginja. Nedostaje mi.