Piše: Perica Đaković

Obećao sam sebi da ću pomno pratiti, kao i većina građana u Crnoj Gori, dešavanja u susjednoj nam Srbiji, ali da se neću miješati u tamošnje odnose svojim tekstovima, jer prepuštam to njhovim građanima i državljanima da oni urede svoju zemlju po sopstvenoj mjeri. Da budem iskren, možda sam napisao tekst ili dva za ovih sedam mjeseci o društvenim zbivanjima u Srbiji nastojeći ne stavljati se ni na jednu stranu, iako je to da priznam dosta teško, barem meni kome je Srbija matica a Beograd grad moje mladosti i mojih brojnih prijatelja. Ali posljednja dešavanja oko Vidovdana ipak su me u mnogo čemu iziritirala, ali i ohrabrila u nekim stvarima. Prije svega u djelovanju policije koja i pored svih huliganskih nasrtaja nije oštro reagovala poput kolega u Francuskoj i drugim evropskim zemljama, pa i u Americi koja se predstavlja za centar demokratije. Srpski policajci nisu upotrebili ni par postotaka od sile koju si imali pravo da upotrebe na fizičke nasrtaje i vrijeđanje koje su doživjeli. Ohrabrilo me i to da i pored svih htjenja i želja pojedinih centara koji vode i koji stoje iza takozvanih studentskih protesta logistikom i finansijama, nije prolivena bratska krv na beogradskim ulicama. Da, i to opet zahvaljujući prije svega srpskoj policiji i žandarmeriji, i ako su organizatori pokušaja vidovdanskog prevrata dajući zeleno svjetlo praktično pozvali na građanski sukob.

Da stvar još nije dovedena u normalu iako protesti polako gasnu, potvrdile su i blokade ulica i raskrnica dan kasnije, ali za nadati se da će država pokazati, uz već viđeni razum, i snagu, prije svega u zabrani održavanja nenajavljenih skupova kojima sada se može reći već nazovi studenti, dio profesora i njihovih mecena pokušavaju da održe tenzije. Ono što sam vidio na skupu 15. marta potvrdilo se na ovom Vidovdanskom okupljanju na Slaviji a to je da su mecene „studentskih“ protesta digli definitivno ruke od srpske opozicione scene. Tog 15-tog marta su dozvolili pojedinim opozicionim liderima da se pojave i slikaju za svoje navijačke medije, ovoga puta im ni to nije bilo dozvoljeno. Dakle, gurnuti su sa glavne scene na marginu dešavanja.

Sudeći po govornicima sa Slavije, stekao sam utisak, ili bolje reći potvrdilo se moje razmišljanje da strane ambasade i mecene sa Zapada traže nove ljude koji bi po njima trebalo da se suprotstave kandidatu sadašnje vlasti na predsjedničkim izborima a za koje sam prije sedam mjeseci javno rekao i procjenio da se neće desiti prije početka 2027. godine. Svijet, a među njima su i oni koji podržavaju obojenu revoluciju u Srbiji, do početka EXPO-a podržavaju sadašnju vlast svjesni da nemaju koga da suprotstave Vučiću, već su u razmišljanju kao pri raspadu bivše nam države, a bilo je to 70-tih godina prošloga vijeka kada su pokrenuli projekat Jugoslavija poslije Tita, dok je Broz još uveliko bio živ.

Da se vratim njihovom razmišljanju, poučen tim iskustvom 70-tih, ali i petokotobarskim prevratom kada su Miloševiću suprotstavili tada narodu slabo znanog profesora Koštunicu. Bila je to američka kuhinja, direktno stvarana i rukovođena iz sjedišta CIA-e u susjednoj nam Mađarskoj, gdje je sjedio sa parama Soroš i u susjednoj nam Rumuniji gdje je sjedio i konce vukao ambasador Montgomeri. Dakle, poučen tim iskustvom, a gledajući analitički, sve mi se čini „dežavi“. Da se vratim viđenom na govornici sa Slavije gdje su se pojavili kao gosti „iznenađenja“ profesor Milo Lompar i Dejan Bodiroga, ali i najavljeni rektor Đokić i drugi manje važni nazovi studenti. Gledajući pomenute na bini, ali prije svega slušajući ih, čini se da je, poput Koštunice, udica bačena na profesora Lompara koji je još ranije pokazao da gaji određene liderske ambicije. Kao da su ga mentori gurnuli na pozornicu da osjete eho njegove eventualne popularnosti, jer i oni su svjesni da je njegova snaga u odnosu na Vučića, ali i onoga iza koga će on početkom 2027. stati u predsjedničkoj kampanji znatno manja i svodi se na svega par procenata podrške. Što se tiče drugog gosta „iznenađenja“ te večeri Bodiroge on ipak zahvaljujući sportskim uspjesima ima nešto veći rejting od profesora, ali je njegovo akademsko obrazovanje daleko ispod nivoa da bi mogao zasjesti u predsjedničku fotelju, a priznaćete, i to se broji, posebno u carstvu demokratije. Izvjesno je da mecene imaju još poduži spisak eventualnih Vučićevih protivnika koje će sigurno testirati od jeseni pa nadalje, jer je vidljivo da su od lidera sadašnje opozicije digli ruke i poslali ih na smetlište političke arene.

Što se jučerašnjih kontejner protesta tiče, mecene su samo pokazale da ne odustaju od držanja i podgijavanja tenzija, želeći da prikažu da u ovoj borbi obojene revolucije još vlast nije povukla mat potez iako mu se opasno približila.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi