Piše: Bojan Bilbija
Postoji strepnja da bi predsjednik SAD, ako njegov ratni plan ne dovede do „bezuslovne kapitulacije“ Irana u relativno kratkom roku – mogao da primijeni atomsko oružje.
Rat u Evropi: Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu. Svi još pamte ovaj naslov britanske državne televizije „Kanal 4“ od 25. februara 2022. godine. Ista televizija, samo četiri godine kasnije, 3. marta 2026, objavljuje drugi naslov: „Izraelske trupe ušle u Liban usljed strahovanja od širenja rata“. Čak i ako ništa ne znate o aktuelnim sukobima, interesima i medijima, iz ovog primjera možete dovoljno da naučite o tome šta se danas dešava u svijetu. Ratna propaganda dostiže vrhunac, vještačka inteligencija razmišlja umjesto svakog od nas, a ova očigledna lekcija britanskih novinara demonstrira nam vrhunsku akrobatiku profesionalaca spremnih da „pokrivaju“ iste događaje iz potpuno suprotnih uglova. Štiteći, naravno, interese svoje vlade.
Ne samo ovu lekciju, međutim, i ostatak svijeta sve brže usvaja. Nema više monopola na istinu i primjenu sile u skladu sa nečijim „pravilima“. Nakon što su 1999. godine u Jugoslaviji zapadne sile bacile pod noge međunarodno pravo, svako može da ima sopstvena „pravila“. Ako ima i sopstvenu silu. Na primjeru „ulaska američkih i izraelskih raketa u Iran zbog strahovanja od nuklearnog programa“ – jasno se vidi da smo zagazili u epohu planetarnog ludila. Iz koje povratka više nema.
KAKO SVOJE RATOVE VODE RUSI I AMERIKANCI
Na primjeru bombardovanja Irana možemo naučiti još mnogo toga. Recimo, kako svoje ratove vode Rusi i Amerikanci, odnosno Vladimir Putin i Donald Tramp. Američki predsjednik je svoje prve rakete poslao najprije na rezidenciju iranskog vjerskog vođe ajatolaha Alija Hamneija, likvidiravši ne samo njega, već i skoro cijelu njegovu porodicu, ali i dobar dio vojnog i državnog vrha koji se tu zadesio. I to dok se pregovori u Ženevi zvanično još nijesu ni završili.
A odmah zatim, danima, nastavili su da razaraju prijestonicu Teheran na sličan način kao što je to duže od godinu dana činio izraelski premijer Benjamin Netanjahu sa malenim Gazom. Dok na kraju više nije preostalo šta da se bombarduje. Očigledno je to ideja i sa Teheranom, ne bi li se Iranci predali u strahu od totalnog razaranja. Kopnene trupe Amerikanci za sada u Iran ne šalju. Kao što nijesu slali ni u Srbiju 1999. godine.
Sa druge strane, Putin je mogao da likvidira Zelenskog na isti način kada god je htio. Mogao je da lansira na njega „Iskandere“, „Kalibre“, „Cirkone“, „Orešnike“, „Kinžale“, ili šta god slično mu padne pod ruku. Ili sve to zajedno. Ruski arsenal je bar u tom pogledu izuzetno velik. Pa se to ipak nije desilo. Valjda se smatra da šef države, kakav god on bio, uživa nekakav imunitet čak i u ratnim uslovima.
Kao što Moskva nikada nije razarala centar Kijeva, već se rat vodi na terenu, viteški, najčešće borbama prsa u prsa. Nijedna bomba ili raketa nikada nije pala na neku rezidenciju Zelenskog, ili na zgradu ukrajinske vlade, skupštine i sličnih objekata. U samom Kijevu, uslovno rečeno, život se odvija koliko-toliko normalno.
Ne postoji strah od izlaska na trgove, mostove i ulice – znaju ljudi dobro da Putin neće rušiti sistematski civilne kvartove i infrastrukturu. Kao što nije, po savjetu različitih jastrebova, porušio ni „sve mostove na Dnjepru“, zbog čega su se neki ozbiljno čudili, jer se zna da se oni koriste u cilju vojne logistike, za transport ljudstva, oružja, municije, opreme i goriva za ukrajinsku armiju.
Naprostо, ruski lider nije želio da nanosi ogromne patnje običnim Ukrajincima i da na svojim rukama nosi krv nevinih ljudi. Iako bi britanski novinari svakako rekli suprotno. To je rat, a u ratu istina prva strada.
Ali, u ovom ratu stradalo je mnogo toga još. Počev od najmanje 160 djevojčica u školi u Minabu, u provinciji Hormozgan na jugu Irana, raznesenih raketom prvog dana agresije 28. februara, za šta teško da će iko snositi odgovornost. Preko vojne infrastrukture i ljudstva, ne samo iranskog, već i američkog i izraelskog. Pa do ekonomija mnogih država koje se suočavaju sa povećanim cijenama energenata, imajući u vidu da su zemlje Persijskog zaliva gotovo u potpunosti odsječene od svojih potrošača zbog iranskog zatvaranja Ormuskog moreuza.
Prije svega, ove posljedice će na svojoj koži da osjeti Evropa, koja se snabdijeva naftom, a prije svega gasom, iz ovog pravca. Veoma je bolno saznanje Evropljana da su sada odsječeni ne samo od ruskog, nego i od „spasonosnog“ katarskog gasa. Pa vam preostaje samo najskuplji, američki. Ako Tramp pobijedi u ovom ratu, možda se ni zaliv više neće zvati Persijski, već američki!
Tako je nesuđeni dobitnik Nobelove nagrade za mir postao prvi američki predsjednik u istoriji kome je pošlo za rukom da za godinu dana bombarduje čak sedam država. Osim Irana, na njegovoj listi su i Somalija, Sirija, Venecuela, Jemen, Irak i Nigerija. Ali, zato je, po sopstvenom priznanju, „okončao osam ratova“, koje valjda jedino on može da nabroji. Nije ni to malo.
Ako nastavi ovim tempom, do kraja mandata može da okonča još dvadesetak ratova i izbombarduje još bar toliko zemalja. I ako svake godine okonča za jedan rat više nego što započne – može da ponese oreol mirotvorca! Matematika je na njegovoj strani.
KRIZA INVESTICIJA U SAD
Pitanje je, međutim, da li će i javno mnjenje širom svijeta, pa i u SAD, ikada više da stane uz njega. Po svim informacijama, rat u Iranu već je doveo do krize investicija u SAD, domaći i inostrani kapital se plaši i povlači.
Mnogi su i zgroženi Trampovim agresivnim ponašanjem, još od kako je oteo legalnog i legitimnog venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura, velikog prijatelja Srbije. I još većeg, doduše sada već bivšeg, čuvara venecuelanske nafte – najkrupnijih zaliha u svijetu. Sada će je čuvati Amerikanci.
I Iran posjeduje ogromne zalihe nafte i gasa, pa nije ni čudo šta ih je snašlo. Priče o „nuklearnom oružju i raketnom programu“ Irana, kao izgovora za brutalno kršenje međunarodnog prava, tačne su taman onoliko koliko i navodi o „oružju za masovno uništenje“ koje je posjedovao svrgnuti i ubijeni Sadam Husein u Iraku. Mnogo godina kasnije, čak su i Amerikanci priznali da takvo oružje nije pronađeno.
Mnogi zapadni mediji spekulišu sa ulogom Kine i Rusije u ovom sukobu. Najciničniji među njima otvoreno optužuju Putina da je „pustio Iran niz vodu“, kao dio nekakve pogodbe sa Trampom na Aljasci prošlog ljeta.
Činjenica je da je Rusija bila prilično uzdržana prilikom „slučaja Maduro“, kao što je i Tramp vidno hladan prema „suzama“ Zelenskog i Evropljana zbog toga što ukrajinska vojska svakodnevno gubi teritorije na frontu. Pa i dodatno – aktuelni sukob u Iranu i na Bliskom istoku još više umanjuje pažnju, novac i oružje koje Zelenski dobija sa Zapada. Od Trampa neće više dobiti ni groša, to je sigurno.
Ipak, Iran nije Venecuela. Riječ je o pravom, i veoma važnom savezniku i Rusije, i Kine. Moskva i Peking ne mogu da sakriju da pomažu Teheran u ovom sukobu. Prema navodima uticajnog „Vašington posta“, Iran koristi ruske obavještajne podatke za napade na snage SAD.
Ovi podaci presudno su uticali na preciznost i efikasnost iranskih udara po američkoj vojnoj infrastrukturi u regionu, a vrijednost uništene opreme procjenjuje se na milijarde dolara! Kako smatraju u Moskvi, pošto Zapad godinama tvrdi da se njihovo snabdijevanje Kijeva obavještajnim podacima za gađanje ruske vojske ne može smatrati „neprijateljskom aktivnošću“, izgleda da su primijenili isti model.
Možda se to može reći i za napade šiitskih milicija na američke trupe u Iraku. Teško je pretpostaviti da Peking i Moskva ne vide svoj interes u svemu. Riječ je o oko 100.000 dobro naoružanih boraca. Kopnena operacija je u toku – ali ne na teritoriji gdje smo je možda očekivali.
DEVETI KRUG PAKLA?
Koliko su bolni udari Irana po američkoj infrastrukturi u regionu – Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtu, Bahreinu, Jordanu i drugim mjestima – vidi se i po tome što je moć izviđanja i ranog obavještavanja o iranskom lansiranju dramatično opala.
Ako se ranije vidjela svaka raketa čim poleti sa svog lansera, i po nekoliko časova prije udara po Izraelu i drugim lokacijama, sada se taj period smanjio čak i na samo nekoliko sekundi.
Iranski predsjednik Masud Pezeškijan svečano je obećao da više neće udarati po susjedima – osim ako sa njihove teritorije ne budu stizali udari po Iranу. U suštini, više nema ni potrebe da gađa region, jer je Teheran sve vitalno i bitno već porušio. Sada Izrael, znatno oslabljen, strepi od novih udara.
I to ne obećava ništa dobro. Postoji strepnja da bi Donald Tramp, ako se stvari po njega i Izrael budu loše razvijale, ako njegov ratni plan ne dovede do „bezuslovne kapitulacije“ Irana u relativno kratkom roku – mogao da primijeni atomsko oružje.
Možda bi tako „okončao i deveti rat“, ali bi posljedice bile nepopravljive. Veće posrtanje američke ekonomije i investicija moglo bi samo da ubrza i podstakne ovakvu odluku. Iako atomska bomba sigurno ne bi podstakla investitore, možda neko vjeruje da bi Trampu donijela oreol pobjednika i mirotvorca u „devetom ratu“.
Za Irance i cio svijet, bilo bi to ravno – devetom krugu pakla.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
[„Ne postoji strah od izlaska na trgove, mostove i ulice – znaju ljudi dobro da Putin neće rušiti sistematski civilne kvartove i infrastrukturu. Kao što nije, po savjetu različitih jastrebova, porušio ni „sve mostove na Dnjepru“, zbog čega su se neki ozbiljno čudili, jer se zna da se oni koriste u cilju vojne logistike, za transport ljudstva, oružja, municije, opreme i goriva za ukrajinsku armiju.“]
===================================================
Politicki urednik „Politike“ prikazuje Putina kao ‘bolecivog’, moralnog, chasnog, finog chovjeka, koji je do sada ubio (po najskromnijim prorachunima) 500 000 UKR vojnika i najmanje 3 do 5 puta toliko ih je trajno osakatio, ali je svo vrijeme zelio da ne ubije chitavo UKR rukovodstvo, i takodje zelio je da postedi UKR puteve-aerodrome-mostove-fabrike-oblakodere-ustanove. Naravno da skoro nista od toga nije tachno. 1) Iznad Teherana je juche dejstvovalo oko 80 aviona. Iranska PVO praktichno ne postoji. Ideja je da se prvo uniste fabrike dronova-raketa-municije, lansirne rampe, vojne ustanove, kompleksi Revoluc Garde, vojni brodovi-brzi chamci…. ciljevio, kojih ima na desetine hiljada. U UKR nishta od toga, skoro da nema, jer nebo iznad UKR – NIKO NE KONTROLISHE, vojni avioni skoro da ne lete iznad UKR! 2) U Iranu je do nedavno bio masovni ustranak (organizovan/finansiran spolja bez sumnje), jer se zaista radi o idiotskom ultra-Islamskom rezimu, koji nema podrsku ni u 1 zemlji svijeta izuzev Kini-RF-S Koreji!! Zato se ne sravnjuju rezidecijalne zgrade. Rachuna se da ce na kraju narod Irana da preuzme vlast, dok Rusi ne mogu da racunaju na tako nesto u UKR izuzev na okupiranoj teritoriji, za koju im treba godinu dana da zauzmu 1 grad. 3) Shto se tiche elektrana i mostova tu bih rekao da ima neka kritichna ravnoteza od uzajamnog samounistenja. Na UKR strani, postoji ogranicenje, koje diktira DJT Admin, putem kontrole koriscenja raketa dugog dometa. Nagadjam da se ti ciljevi odabiraju/odobravaju u Floridi, TX, Dzordziji. Najbolji primjer je most ka Krimu. SAD (preko UKR) su mogli davno da ga potpuno uniste odgovarajucim raketama, jedrecim bombama itd, ali se to nije desilo, vec je parcijalno rushenje vrseno na kashicicu svega nekoliko puta. Rusi su morali da uzvrate slichnim „uslugama“, koje su nagodjene u dugim razgovorima 3 lidera. Bilbija je to sve objasnio finocom-chashcu-izuzetnom dobrotom-lijepim kucnim vaspitanjem Druga Putina!