Tragovi tragedije, tragovi politike

Piše Ivan Čavić

U posljednjih nekoliko nedjelja, svjedočimo organizaciji studentskih protesta pod imenom „Kamo śutra“, koji su, barem na prvi pogled, usmjereni ka traženju odgovora na tragične događaje na Cetinju. No, iza navodno apolitičkog i spontanog karaktera ovih protesta, kriju se ozbiljne sumnje o njihovoj stvarnoj pozadini i motivima.

Prije svega, postavlja se pitanje ko su organizatori i stvarni pokretači ovih protesta. Umjesto da budu predvođeni stvarnim predstavnicima studentske populacije ili zvaničnim studentskim organizacijama, ovi protesti djeluju kao politički instrument određenih grupa bliskih Demokratskoj partiji socijalista (DPS) i njenim satelitskim partijama. Mnogi od istaknutih „građanskih aktivista“ i nevladinih organizacija koji logistički podržavaju proteste imaju dugogodišnje veze s DPS-om. Na primjer, Zlatko Vujović, jedna od vodećih figura NVO sektora, poznat je po svojoj bliskosti s DPS-om, dok je bivši ministar Miodrag Vlahović takođe javno izrazio podršku protestima.

Kada pogledamo ko sve podržava proteste, jasno se oslikava njihova politička priroda. Tu su Boban Batrićević, Adnan Čirgić, Andrej Nikolaidis, Ljubo Filipović i drugi slični pojedinci, poznati po svojim bliskim vezama sa strukturama DPS-a ili promovisanju sličnih ideoloških stavova. Ovi ljudi nisu neutralni posmatrači, već akteri koji djeluju u skladu s političkim interesima, dodatno potvrđujući prisustvo političkog uticaja iza protesta.

Još jedan zabrinjavajući aspekt protesta je njihova retorika. Na okupljanjima se poziva na ulazak u crkve i manastire, a sveštena lica se direktno optužuju i označavaju kao meta, što dodatno otkriva karakter ovih protesta. Ova vrsta djelovanja ne doprinosi dijalogu, već služi produbljivanju podjela u društvu.

Zanimljivo je primijetiti da većina onih koji sada učestvuju u protestima tokom vladavine DPS-a nije podigla glas protiv vlasti, niti su organizovali ili prisustvovali protestima uprkos mnogobrojnim tragedijama koje su tada zadesile Crnu Goru. Ova činjenica otkriva mnogo o pravim ciljevima ovih protesta i njihovoj selektivnoj osjetljivosti prema društvenim problemima. Ukazuje na to da protesti nisu iskreni izraz nezadovoljstva, već politički motivisan pokušaj povratka uticaja.

Ono što dodatno zabrinjava jeste kako se tragedija poput one na Cetinju koristi za političke obračune. Umjesto fokusiranja na ključna pitanja – kako je došlo do ove tragedije, ko su odgovorni i kako spriječiti slične događaje u budućnosti – protesti služe kao platforma za političku mobilizaciju i podjelu društva. Ova instrumentalizacija tragedije ne samo da je neetička, već dodatno polarizuje javnost.

Dodatni argument protiv vjerodostojnosti protesta leži u činjenici da se čak ni velika većina studenata ne identifikuje s njima. Studentske organizacije i većina akademske zajednice ostale su po strani, dok su glasovi podrške dolazili uglavnom iz redova političkih aktivista bliskih DPS-u. Ovo dodatno potvrđuje sumnju da ovi protesti nisu autentičan izraz studentskog nezadovoljstva, već politički projekt s jasnim ciljevima.

Na kraju, dok niko ne osporava pravo na protest i izražavanje nezadovoljstva, moramo se zapitati: kome ovi protesti zapravo koriste? Ako su iskreni zahtjevi za pravdom i odgovornošću zamijenjeni političkim manipulacijama, onda je jasno da oni ne služe interesima nižih građana, već isključivo onima koji pokušavaju povratiti izgubljene političke pozicije. Stoga je ključno da se vratimo suštinskim pitanjima – traženju odgovora i rješenja za tragedije koje pogađaju naše društvo, bez politizacije i podjela.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)