„Tog prohladnog 1. decembra stvorena je Kraljevina SHS koja će kasnije dobiti novo ime – Jugoslavija!“

Piše: Mi znamo ko smo

Na današnji dan, prohladnog 1. decembra, u kući Krsmanovića na Terazijama,1918. godine — stvorena je Kraljevina SHS, koja će kasnije dobiti novo ime, „idealnu riječ koja praznijem glasom lijepo zvuči” (kako je u pismu Osman-paši Skopljaku pisao crnogorski vladika) — a ta riječ je bila velika, poput njenog mjesta u istoriji, i strašna, poput njene sudbine — Jugoslavija. „Svega je imala samo sreće nije imala”, napisao je, na jednom mjestu, naš savremeni pisac, Muharem Bazdulj.

Država, čiji nastanak su, i to treba reći, gotovo unificirano podržavale srpske kulturne, društvene i političke elite, od Skerlića (koji je, za života, bio toliko snažno ubijeđen pristalica jugoslovenske ideje da je Lazar Tomanović, na jednom mjestu, zapisao da je ovaj „… bio gotov i ćirilicu da batali”) do Nikole Pašića (koji je bio tvorac Vidovdanskog ustava 1921. godine) možda je imala, iako šaljiv i anegdotalan, prvi neformalni referendum u zagrebačkim i beogradskim kafanama gdje se njeno skraćeno ime, SHS, tumačilo dvojako — „Srbi hoće sve” i „Samo Hrvati smetaju”. Zrno Puniše Račića koje je 1928. godine u Narodnoj skupštini pogodilo predstavnike Hrvatske seljačke stranke ogolilo je tamne sjenke koje će se kasnije sve intenzivnije javljati nad varljivom idejom mogućeg zajedništva, da bi svoj vrhunac doživjele tragičnog 9. oktobra, 1934. godine, u 16 časova i 20 minuta, u Marselju, kad su teroristi došli po glavu viteškog kralja oslobodioca. Mračni pokret čiji je kralj Aleksandar bio prva žrtva svoje zlo će demonstrirati u ratu koji je ubrzo uslijedio, a čiji je strašni kapital oličen u stotinama hiljada srpskih kostura, u goloj zemlji, od Drave do Save.

Teškim kantarom istoriografije je teško izvagati koliko je srpski narod dobio, a koliko izgubio iz iskustva Jugoslavije. Iz ove perspektive, od bivših republika, vjerovatno je najviše profitirala Slovenija, a najviše, posebno iz iskustva Druge Jugoslavije, izgubila Crna Gora — zemlja koja je u novu, veliku državu ušla sa jednim nacionalnim identitetom izašla je sa nepomirljiva dva, opstaje kao nezavisna država ponajviše zahvaljujući poslušničkoj politici, pristanku da nema pravo na samostalne odluke i navici da bude izdržavana (nekad od Visoke porte, nekad od Petrograda i Beograda, čak i Rima, danas od Berlina, Londona i Vašingtona), urođeni strah od autoriteta okupira političku svijest njenih građana, a tihi, prećutni pristanak da se ne izgovaraju gole istine o cjelokupnoj prošlosti prije 1945. godine, spornoj prirodi referenduma iz 2006. i lingvističkoj besmislici bez i jednog stvarnog naučnog utemljenja, a sa čak dva fakulteta, koju zovu jezikom, zarad nekakvog mira u kući — dugoročno se transformisao u ogromnu laž koju žive građani podijeljene zemlje. Pri tome, najveća greška stanovnika nemoguće države koji, eto žive ovu veliku laž, varljiva je ubijeđenost da će se stvari, možda, vremenom promijeniti same od sebe. U tom smislu, iako možda pesimistično, inicijativa mladih Srba iz Crne Gore, Mi znamo ko smo, podsjeća na upozoravajuću misao Valtazara Bogišića, jer naše je da govorimo istine, a ne da ohrabrujemo bilo koga — što se grbo rodi, vreme ne ispravi.

A, glede pitanja Jugoslavije, tu je, možda prije Bogišića, korisnije sjetiti se Cicerona: istorija je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života i glasnik starine.

Pa, drugi put, drugačije i, svakako, pametnije.