TEMELJ TEMELJNIJI OD TEMELJNOG

Piše: Emilo Labudović

Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom biće potpisan, samo još ne znamo kada će. Ova rašomonijada, slična Đekninom umiranju, već duže vrijeme usijava i hladi političku atmosferu u Crnoj Gori, stavljajići u zasjenak i pitanja svakodnevnog preživljavanja, borbe sa siromaštvom i kriminalom koji je razurio ne samo ekonomiju već i sveukupni moralni i građanski habitus društva. Politička trgovina ovim pitanjem odavno je prerasla normalne i, za demokratska društva, uobičajene odnose između Crkve i države i postala džoker koji se u crnogorskoj partiji karata najčešće poteže iz rukava. I, mada se mnogi trude da značaj ovog pitanja marginalizuju, tenzije koje ono podiže svjedoče da je čovjek, pa i ovaj naš, balkanski, sa obje noge još uvijek u plićacima istorije, ipak, socijalno biće sa visoko razvijenom sviješću o duhovnosti i njenom uticaju na razvoj pojedinca i društva uopšte. Riječju: nije svinja koja se zadovoljava punim koritom do novemarskog pokolja.

Milo se opirao nogama i rukama da ga potpiše, obećavajući novu, partijsku, Crkvu; u Zdravka smo se nadali i prevarili se, a sad je sve u rukama (i peru) onoga kojega bi sve ovo trebalo najmanje da se tiče. I on obeća da potpis samo što nije, doduše iz Beograda, dok ga kući čeka orkestrirana kakofonija mrzitelja svega što ima makar i prizvuk srpskog. Srpske pravoslavne crkve pogotovo. Reklo bi se – već viđeno i već čuveno, s jedinom razlikom što su se „otporaši“ sa Belvedera preselili u Vladu, oko nje i ispred nje. I, kao i kod svakog kurčenja, najglasniji su oni koji su, po političkom uticaju, na dnu duštvene ljestvice. SD (4,1) i SDP (3,14), pojačani otpatcima iz URE i „toplim bratom“ sa Cetinja, svi skupa jedva za jedan red u skupštinskim klupama, „spasavaju“ Crnu Goru od nje same, od njene duhovne suštine i istirijskog trajanja. Naravno, grehota bi bilo posebno ne istaći onog nesrećnog Šehovića. Njegovo kojevitezanje prijeti da ozbiljno nadglasa čak i glasovitu i prčevitu Draginju, što je i očekivano. Jer, njemu se sa SPC „posvađao“ još čukunđed. A poznato je da niko nikoga ne mrzi kao izdajnik izdatu domovinu. Najveći kancer crnogorskog političkog tijela, brzotrčeći i neuspjeli penzioner Ranko, tvorac najveće i najotrovnije laži ovoga vijeka, laži da je SPC crkva Srbije, za sada se (javno) drži na distanci, dok najveći crnogorski „pomiritelj“, Milo Đukanović, poput Pilata sad od svega pere ruke.

Da se razumijemo: apsolutno razumijem njihovu frustriranost jer je SPC duboko utemeljena u pratemelje Crne Gore i neumitni (i nepodmitljivi) je svjedok njenog ovovremenog pada i posrtanja. Ali, razbijeno ogledalo ni najmanje ne uljepšava grdilo koje se u njemu ogleda. Međutim, nikako ne mogu da razumijem da školovani (da li time i pametni?) ljudi svoju mržnju mogu da pretpostave svome znanju. Jer samo totalni idiot ili neko koga je ovaj božji žaropek žestoko klepnuo po ćelepušnici može da misli kako je mjesto SPC u Crnoj Gori i njenom vjerujućem narodom zavisi od papira zvanog Temeljni ugovor i bilo čijeg potpisa na njemu. Znaju li, čudo ih ne znalo, koliko su stari Manastir Savina, Manastir Morača, Manastir Đurđevi stupovi…? Znaju li da su bili i onda kad Crne Gore nije bilo ni u pomenu. I misle li da će, ako se ugovor ne potpiše, kolone onih koji su prije dvije godine listom ustali da brane Crkvu i njena prava jednostavno nestati. Jer, Crkva je svuda tamo gdje su njeni vjernici i ne zavisi toliko ni od hramova ni od njihove „uknjižbe“. Uostalom, vjera koju vjerujemo preživjela je i Golgotu, i rimske katakombe i turska nabijanja na kolac. I da li, dok pozivaju na okup, uopšte nekad pomisle da bi smo se i mi mogli okupiti?

Temeljni će uskoro biti ili neće biti potpisan, ali šta god i kad god to da bude istorijski „ugovor“ između Crne Gore i (njene) Srpske pravoslavne crkve potpisan je mnogo davno. Davinije nego što plitka pamet ove stokupljevine u i oko Vlade može da dobaci. Kao što se, prilikom početka gradnje velikih građevina u njene tamelje polaže povelja sa osnovnim podacima o zgradi i graditeljima, i u temelje Crne Gore je davno položena gramata majke Crkve, pravoslavne i srpske, svojeručno potpisana netruležnom rukom Svetoga Save. I može li iko sa zrnom mozga u tintari makar i u snu pomisliti kako bi pored tog potpisa mogao da stoji švrakopis nekog Zekovića, Šehovića ili budibogzna kojeg fićvirića sa političkog bunjišta Crne Gore? Pa makar to bio i onaj nekadašnji Srbin iz Zenice i novopečeni Crnogorac Konj(ević).
Srpska pravoslavna crkva i njena Mitropolija crnogorsko – primorska su utemeljene u Crnu Goru temeljitije i od najčvršćeg Temeljnog ugovora, utemeljena u njenu istoriju i njenu budućnost. I sve dok ima nas, njenih vjernika i poštovalaca, sve dok nas i poslednjeg Draginja ne potovari na traktore i pospremi mimo Prijepolja, biće i Srpske pravoslavne Crkve, pa i ne bilo Temeljnog. Jer, temelji su u glavi i u duši, a ne na papiru.