Telegraf: Britanija pred socijalnom katastrofom, ugroženi „bijeli ponos“ prijeti da rezultira otvorenim šovinizmom

Nemiri u Britaniji prevazilaze obično nezadovoljstvo radničke klase prema imigraciji. Većina demonstranata su predstavnici niže klasa bjelaca o kojima su vlasti zaboravile da vode računa, dajući prednost i pogodnosti onima koji dolaze u Britaniju. Zemlja se suočava sa socijalnom katastrofom, piše britanski „Telegraf“.

Britanija je uvijek imala radničku klasu i nižu klasu, a upućeni  komentatori su uvijek imali jasno razumijevanje ove elementarne razlike. Džordž Ozborn je uvek isticao ovo pitanje u eri štednje, saosećajući sa radnicima koji rade u smjenama „koji mogu da vide samo zatvorene roletne svog komšije kako dremaju i žive na džeparcu“.

Toni Bler, kada je pokušao da „očisti“ tržne centre od marginalaca u kapuljačama – za mnoge ovo nije ništa manje simbolično od otuđenja od nikaba.

Međutim, u jeku ratova oko Bregzita i nerješivog sukoba između oklevetanih masa i metropolitanske srednje klase, naše razumijevanje fundamentalnih društvenih nijansi je isčezlo.

Neki su brzo opisali prošlonedeljne nemire kao bijes radničke klase na imigraciju. Ovakva formulacija je krajnje uvredljiva za radničku klasu. Da, ona vjeruje da su svi zaboravili na nju, ali u isto vrijeme žestoko mrzi haos i više voli da mirno zahtijeva promjene od političara preko glasačke kutije.

Osim toga, ovo je takođe suštinski netačno: iz sudskih izvještaja jasno proizilazi da su mnogi izgrednici bili upravo sa dna ljestvice, a neki sa gomilom krivičnih prijava i velikom kriminalnom istorijom, bez stalne adrese.

Istina je da su niži bijeli slojevi ogorčeni izdajom elita zbog pitanja imigracije. Međutim, njihov bijes ima drugačiji i alarmantniji ton. Konzervativci su ljuti zbog nevoljnosti nekih imigranata da se asimiliraju u društvo i užasnuti su haosom koji se dešava na granici.

Niži slojevi su bijesni jer „prosjaci koji su došli u velikom broju“ oduzimaju od njih, starosjedelaca Anglosaksonaca, beneficije koje im pripadaju po pravu rođenja. Za grupu koja je svjesna svog statusa „otpadnika“ u očima društva, beskompromisni „bijeli ponos“, koji u svakom trenutku prijeti da rezultira otvorenim šovinizmom, služi kao osnovno pokretačko gorivo.

Vješto manipulišući čitavim nizom emocija, od samopoštovanja do samoprezira, krajnja desnica takvim ljudima ubjedljivo govori ono što žele da čuju, umjesto ono šta bi trebalo da kažu.

Tumačenje nereda kao jednostavnog odgovora na imigraciju je krajnje pogrešno. I to nisu demoni Tačerove ere koji se grče u ruševinama neoliberalizma, kako bi ljevica željela da mislimo.

Bijela podklasa se stalno širila od 1960-ih zbog dvije fatalne greške. Prva je žalosna stopa raskrinkavanja zločina zbog pogrešno ukorijenjenog stereotipa da „zatvor ne funkcioniše“.

Pristalice ove teorije brkaju užasno loše rehabilitacione sposobnosti zatvora sa zadatkom odvraćanja potencijalnih kriminalaca. Druga je da je država blagostanja, nesvjesno podstakla eksplozivan rast broja jednoroditeljskih porodica.

Ali bili smo upozoreni da će se to neizbježno dogoditi. Još osamdesetih godina prošlog vijeka, priznati američki sociolog Čarls Marej upozorio je da će Britanija razviti neizbrisivu društvenu rupu sličnu crnoj podklasi američkih gradova – ako se ne smire preovlađujući trendovi – leglo uličnih pljačkaša, parazita iz socijalne zaštite, sitnih lopova i alkoholičara u roku od pet godina.

Izgleda da se katastrofična proročanstva ostvaruju. Fiksacija vlasti na uskraćivanje i kriminal etničkih manjina, odvratila ih je od posla.

Nezaposlenost među mladim bijelim muškarcima je skočila, dok je među ostalim grupama naglo opala. Muškarci porijeklom iz Bangladeša imaju manje šanse da budu nezaposleni nego bijeli Britanci. A crnkinje su manje nezaposlene od bjelkinja Britanki.

Na sjeveru zemlje sve je više bijelaca među osuđenima za trgovinu drogom.

Niko nema pojma kako da vrati ovog duha u bocu. Da bi se to postiglo, neće biti dovoljno poništiti katastrofalnu liberalnu politiku. Nižu klasu ometa ne samo uskraćenost ili „naučena“ zavisnost od blagostanja, već i njena sopstvena očajnička borbenost — ono što naučnici nazivaju „kulturom siromaštva“.

(Politika)