TEKST O ČITANJU

Piše: SIBIN

Kad sastavlja nemali spisak knjiga koje valja uprtiti na takozvani ‘pametni odmor’, Eko Umbertu (1932-2016) je nesumnjivo stalo da se predstavi kao profesor-šaljivdžija, obzirom da insistira na apokrifnim Jevanđeljima, kabalistici, sveskama svetih otaca I misticizmu, na teško dostupnim tekstovima pisanim na grčko-latinski, negdje 1221, a bave se postojanjem Boga I upućivanjem u Tajnu.

Uzgred rečeno, Eko ovaj spisak sastavlja I publikuje 1981 god., kad se intelektualci bave lingvistikom I poststrukturalističkom mišlju, pa tako I ovaj pisac, postdetektivski roman izgrađuje na – literarnom iskustvu.

Tada, moglo bi se reći, među uvaženom gospodom koja uporedno predaje I piše, vlada jedan kult: nipošto, ma kakav povod bio, ne biti lakovjeran I jednostavan!

Štaviše, svaku situaciju neskriveno koristiti kako bi se promovisala visoka kultura. (Na Kolaž de Fransu, studenti se mahom formiraju preko slobodnih, jednonedeljnih predavanja, koja drži Fuko, ali I drugdje, na primjer, Lakan; tu su Delez I Derida, dakle, sve sama imena I pojave čiji je tekst vrlo kompleksan za dešifrovanje, dok oni nemaju ni najmanju namjeru da publici u tome eventualno pomognu.)

Danas, u Šušnju, sresti nekog ko čita knjigu – „Put savršenstva“ od Tereze iz Avile, zaista je nemoguće. Nabasati na nekog ko za improvizovanim šankom brze hrane prelistava Montenja djeluje nadrealno; na autobuskoj stanici u Mojkovcu sresti stranca koji izučava knjižicu od Vladete Jerotića – „Učenje svetog Isaka Sirina I naše vreme“

Literatura nije razonoda, što ne znači da treba čitati samo u biblioteci, međutim, postmodernistički, ondašnji trikovi s njom jesu zavodljivi I začudni, no ne I pravila.

Tako da, I Agata Kristi, na plaži, ako se čita sa uporednom mišlju na Čestertona, zna biti itekako dragocjena. U ovom vremenu koje ne zna za estetiku koja namjerno izigrava površnost, dakle, u vremenu nasilne prosječnosti koja bi da misli presudne te istorijske teme.