Tanasković: „Bošnjaci na stranputici bosanstva“

0

Protagonisti hronike karikiraju stvarnost glumatajući mesijanske figure, iako su samo nosioci duha mržnje, zavidljivosti, zluradosti.

Za pisanje vanvremenske knjige o malom i zabačenom predjelu svijeta u istorijski kratkom periodu potreban je andrićevski dar prepoznavanja mentaliteta takvog prostora u stvarnim a metaforičkim detaljima, ličnostima i događajima.

Takvo djelo, pod naslovom „Bošnjaci na stranputici ‘bosanstva'“, napisao je prof. dr Darko Tanasković, a objavila ga je Matica srpska. Ugledni filolog, orijentalista i diplomata u knjizi se predstavlja kao hroničar nastupa savremenika koji žele da budu kreatori istorije i javnog mnjenja Bošnjaka, ali i svjetske moralne sudije, kao kada politikolog dr Bećirović poručuje papi Franji da „nema obraza“ jer prima Milorada Dodika.

Iako protagonisti koji glumataju svetske ljude oni se prepoznaju kao nosioci duha mržnje andrićevske zavidljive, zlurade i nasilne bosanske kasabe. Tupo i neodstupno ponavljaju mit o političkoj „bosanskoj naciji“ koja uz Bošnjake okuplja i Srbe i Hrvate, ali tako da Bošnjaci vode glavnu (i jedinu) riječ, iako je devedesetih upravo takav pokušaj nasilne majorizacije izazvao užasan rat. Svoj narod istovremeno prikazuju kao potomke manihejske sekte (a ne naroda) Bogumila i islamskih Osmanlija, zalažući se za ulazak u (zapadno) Evropsku uniju i panislamsku vjersku državu.

Takav apsurd prikazan je u eseju „Bošnjaci – autohton narod ili potomci osvajača?“ koji provokativan naslov duguje dr Sulejmanu Ugljaninu, radikalnom lideru SDA Sandžaka.

– Reagujući na (navodne) izjave pojedinih „srbijanskih“ političara da su Bošnjaci „srpska manjina“ Ugljanin ne preza od svoje dobro poznate zapaljive i neodmjerene retorike: „Ćutanjem nećemo više da odobravamo nastavak genocida nad Bošnjacima Sandžaka. Mi smo starosjedelački autohton narod u Sandžaku, svoj na svojoj zemlji“. Uz napomenu da nijedan srpski političar nikada nije rekao, niti je mogao reći, da su „Bošnjaci srpska manjina“ već jedino „manjina u republici Srbiji“ što nikako nije isto, očigledno je da je Ugljaninovo mahanje bošnjačkom autohtonošću kucanje na otvorena vrata. Nas prevashodno zanima konzistentnost Ugljaninovog doživljaja autohtonosti naroda kome nominalno pripada. Odgovarajući na pitanja Osmana Karataja, novinara turskog lista Zaman „lider sandžačkih Bošnjaka“ kaže, ni manje, ni više: „A mi smo zapravo isti narod. Svi smo mi Osmanlije, potomci osvajača (evlad-i-fatihan)“. Gdje se dede sadašnja gorda bošnjačka autohtonost? Mogu li „potomci osvajača“ biti autohtoni u zemljama koje su silom zaposjeli – postavlja pitanje Tanasković.

Svaki njegov esej upozorava na opasnost od javno izrečenih gluposti jer „jedna stara arapska izreka opominje na to da sablju ne poteže ruka, već misao i usta“.

– Pruski general i vojni teoretičar Fon Klauzevic proslavio se knjigom „O ratu“ a još više maksimom da je rat „nastavak politike drugim sredstvima“. Danas bi nam bio potreban neki podjednako lucidan i pošten političar sa politikološkim sklonostima da na osnovu (ne)prilika u BiH konstatuje da i politika može biti nastavak rata drugim sredstvima – lucidno uočava Tanasković.

Eseji Tanaskovića otkrivaju da neprestani izlivi mržnje prema Srbima uz odbijanje preispitivanja sopstvene odgovornosti, kreiraju mentalitet pasivne agresije, dok ne dođe trenutak koji opisuje Andrić:

„Tako je s vremena na vrijeme i prije bivalo pa se sva kasaba, od ma kakva neznatna povoda, odjednom izbezumi, i te male pognute kućice što izgledaju smireno kao čovjek poslije rada, pretvore se u pakao“.

Takvu su atmosferu izazvale posjete Milorada Dodika iz „genocidne“ Republike Srpske koje je kao predsjedavajući Predsedništva BiH učinio papi Franji i turskom predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoganu. Tanasković tada bilježi televizijski nastup dr Zijada Bećirovića, jednog od dvojice direktora ljubljanskog Instituta za bliskoistočne i balkanske studije, „na čijem je čelu, praktično, bivši politički direktor Bijele kuće Kreg Smit“.

– Ali, kako objasniti neugodne činjenice da su Dodika, čija je posjeta papi na pravoslavni Vaskrs za Bećirovića „potvrda jedne šizofrene politike“, primili i poglavar Rimokatoličke crkve i predsjednik Turske? Nije baš lako kod njih otići i ne primaju oni baš svakoga i slučajno. Ili možda i papa Franja i predsjednik Erdogan vode šizofrenu politiku. Ne znam kako bi neko iz Vatikana razumio i protumačio konstataciju da je dolazak jednog pravoslavca kod pape na pravoslavni Vaskrs pokazao „neobraz Dodika, a i onih koji primaju takvog čovjeka“… Iz Bećirovićeve analize se, zatim, može zaključiti da se od Erdogana pokušao tražiti novac, a „teško onome koji dobije novac od Ruske i Turske republike“.

Ovaj izliv mržnje prema republikanizmu podsjeća da su Ataturka u vrijeme formiranja moderne turske države i nacije kletve bacali islamski prvaci iz BiH, zaostale provincije propalog Osmanskog carstva. Nestanak te vjerske države u kojoj su muslimani bili privilegovani islamski milet (narod) za slabe ličnosti je značio gubitak identiteta. Knjiga „Bošnjaci na stranputici ‘bosanstva'“ je svjedočanstvo o takvim ljudima iz ovog vremena koji žude za kasabom u kojoj će prema Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića, islam biti unutrašnja, a panislamizam spoljna politika.

Kad budale progovore

Mentalitet kasabe Tanasković bilježi i u vremenu pandemije kovida 19 kada je Srbija nesebično pružala pomoć susjedima:

– Načelniku Goražda Muhamedu Ramoviću su članovi lokalnog boračkog udruženja, Fondacije za pravnu pomoć branilačkoj populaciji, oštro zamjerili to što je predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću uputio molbu za pomoć u borbi protiv epidemije, na šta je ovaj odlučno odgovorio: „Ako će moj angažman doprinijeti da se spase život bilo kog građanina Goražda, ja sa radošću prihvatam svaku odgovornost… Ako je funkcija gradonačelnika cena tog života.. rado ću je platiti – i sada i svaki put kad se angažujem da neki od naših sugrađana dobiju medicinsku pomoć u Beogradu.

(Novosti online)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.