SVIJET UŽIVO

Piše: SIBIN

Gledamo se u Tokio, gledajmo se iz Tokia, euforično nam poručuje naš omiljeni kanal, jer živimo u povezanom svijetu prohodnog kontaka, I zašto bismo ljetovali kad na RTCG svakog dana imamo Više od ljeta, a slika je u HD-u, pa uživajte.

U – olimpijskom selu, u globalnom selu, gdje se svijet odvija uživo I takav ucijelo prenosi u naše kuće.

Sve je na dohvat ruke, potrebno je samo da se preplatimo, na paket „tri u jedan…“

Konačno smo dokučili kako je to degustirati univerzum na distanci, dakle, osamiti se u sopstvenoj fantaziji, što je dio odbrambenog mehanizma, ako razumijemo da smo u ličnoj fantaziji istovremeno heroji, ljepotani, iskupljujuće žrtve, zaslužni građani, lideri koji se svega odriču kako bi ispunili misiju na dobrobit drugih.

Da li nas slika spaja ili razdvaja, u eri tehnocentrizma, nameće se kao jedno kasno metafizičko pitanje.

Uvijek, zaista, krajnje spektakularna, eruptivna, isijavajuća, možda je dovoljna sama sebi?

Uostalom, činjenica da se sve usredsređuje na nju, slika može projektovati bilo šta, otud paralelno mi I protičemo sa jednim svijetom koji nam se daje uživo, iako ne znamo gdje I kako, kad, iscrpljuje realnost u kojoj se zbiva.

Više nije bitno gdje smo, budući da I ne znajući učestvujemo u centralnom događaju, u slici saboru, u svijetu koji nas je spojio, u čemu se otkriva pretenzija globalizma: da sve svi stopimo u jedno, kako bi se ono glavno, odvojilo od nas I teklo uporedno, kreirajući, usput, sve što živimo ili što, prije, iživljava nas.