Piše: Bećir Vuković
Navikavamo se na nasilje, i još postajemo ravnodušni. To je u ove vaskršnje dane rekao papa. Odavno nismo čuli nepodnošljiviju jasnoću jedne misli. Uzrok ovakvog uvida u trenutno stanje svijeta jeste, u svakom smislu – politička pomama.
Neće od grada ostati ni kamena na kamenu. Ovo nije srpska poslovica. Zna se čija je, i zna se na koji se grad misli, odn. na koji se hram misli u tom gradu.
Apokaliptične prijetnje da bi noćas, na Blagovijesti, mogla umrijeti cijela jedna civilizacija, nije zabilježena u istoriji civilizacija.
I, kud uopšte ide ljudska vrsta ako neko iz iste vrste, smrću prijeti istoj vrsti. Je li smrt glavno ljudsko oružje. Je li uništenje jedne civilizacije, sva duhovna snaga iste civilizacije. Je li možda došlo vrijeme da ljudski rod nestane, i da je zamijeni plastika vještačke inteligencije. I to baš u noći kad je čovjek prvi put od kad zemljom korača, vidio i onu drugu, tamnu stranu Mjeseca.
Zaista, je li smrt glavno čovjekovo oružje. Oružje upereno sebi u glavu. I, to baš u dane vaskresenja Gospodnjeg.
Kakve sve okultne oligarhije drže svijetu omču oko vrata.
Kad se iskrcate na neprijateljsko ostrvo, prvo zapalite svoje brodove, jer povratka nema. Isto se odnosi na državu, jer i države su na neki način nekakva ostrva. Drugo su bila nekadašnja iskrcavanje na pusta ostrva. To su bile pjesnička i avanturističa iskrcavanja.
Jedno društvo postaje veliko kad stari ljudi počnu saditi voćke, znajući da neće sjedeti u njihovom hladu. Ovo bi mogla da bude prosta srpska rečenica.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
