SVI TRAGOVI VODE DO JAZBINE

Piše: Bećir Vuković

Nekad se pokazivalo da narodne mudrosti ne važe u Crnoj Gori. Tako ni ona – ko drugome jamu kopa, sam u nju upada – nije važila sve do 5. februara 2021.

Jer, zna se ko je kopao jamu, a nije u nju upao, to je svake noći svjedočio i Javni servis, koji je snimao i puštao Kopača, kako bi se stekao utisak da Kopač nije to što jeste, baš onaj koji drugome jamu kopa, i u nju ne upada..!

Potom, sopstvenik ove posne a pokradene zemlje, praćen kamerama, uz sirene i rotaciona svijetla, odlazio bi u vilu Gorica (sa pseudokiparskim tremom i stubovima od bijelog spuškog mermera), da se, avaj, ispruži, i cugne viskija, i počine..!

Sad, kad se jasno vidi o čemu se radilo, i kad se sa vrha Durmitora vidi kolika je bila namještaljka, taj – takozvani državni udar – ko, i kako može prežaliti onoliku – zlokobnu strast – koju nisu skrivala ni sudija, ni porota, ni tužioci, jer su – prodavali osjećanje – da brane državu, na koju su kao potonji teroristi udarili narodni prvaci Andrija Mandić i Milan Knežević..!

(Naročito – zlokobnu strast – nije skrivala jezuitkinja Suzana Mugoša, ni glavni kerber Milivoje Katnić, ni Avelj Čađenović, koji je htio da ubije brata Mihaila Čađenovića.)

Sad, kad se i iz podruma vidi da je država bila na robiji, odjednom, svakom je postalo i jasno da je u Crnoj Gori jedino bio slobodan onaj đavolji Car Dukljan, još u davna vremena lancima vezan za grede ispod Vezirovog mosta..!

I, stvarno, jasno je da je Car Dukljan bio na slobodi, i žario i palio po Crnoj Gori, ulazeći u različite likove porotnika, sudija, tužilaca, poslanika, predsjednika partija, ambasadora, gradonačelnika, tajkuna, sve do vrha piramide gdje stoluje glavni – dvostruku predsjednik..!

I, taman, kad je potpisao presude o robiji narodnih prvaka, i zinuo da proguta svetinje, mitropolit Amfilohije, visoko je podigao Krst, i stao ispred Dukljana..!

Sad se opet, On, tamoon, Dukljan, vratio dobrovoljno (a prije toga potpisao Zakon o slobodi vjeroispovijesti), i opet zavezao sebe lancima za grede ispod Vezirovog mosta, da popričeka dokle njegovi vojnici – komiti, ne popripune baterije..!

Crna Gora je bila dobro zamišljen posjed, u kojem je Dukljan slobodan, a narod na robiji..!

A, da bi to bilo moguće, podrazumijevalo se da narodni prvaci Andrija Mandić i Milan Knežević, budu zazidani u zatvoru..!

I da stvar bude najubedljivija, ni manje ni više, nego da robijaju najtežu robiju zbog državnog udara..!

Nije važno što su Andrija Mandić i Milan Knežević oslobođeni (oni su i inače slobodni ljudi bilo da su u zatvoru ili na slobodi – da parafraziramo Difolta), važnije je – ko ih je oslobodio, a oslobodili su ih oni koji su ih i optužili…!

(Po difoltu, kaže se i, kad, recimo, nastupi nova sezona, pa nas mami da obnovimo garderobu. Ali ne i da armani odijelo zamijenimo robijaškim kombinezonom…)

Jer, da ih je oslobodila – nova vlast – bilo bi manje ubjedljivo – i svi bi dukljani zacikutali po gredama i ispod grda, i po tremovima raskošnih ljetnjikovaca i zimovnika, da su sudije pristrasne..?

Ovako – njihova presuda – njihovo ukidanje presude..!

Ovako, svako depees dukljanče do potonjeg zaselka i crnogorskog škripa, i potonje depees tocilo, i agitator seoski, mora da začepi prljavu gubicu..!

Ali, Gospoda, koja je odbacila presudu za državni udar, znala je da taj čin – simbolički – ima zanačenje – Oslobođenja..!

Andrija Mandić i Milan Knežević znali su najvažnije – da odbacivanje presude – ima značenje – oslobođenja Crne Gore..!

Na kraju ovog dukljanskog procesa, bilo bi prirodno da novi predsjednik vlade, izađe na terasu Javnog servisa, i kaže: Građani, srećna vam sloboda..!

I da predloži, da se za Dan oslobođenja Crne Gore proglasi 5. februar..!

Dan, kad su sudije Caru vratile Presudu..!

A, kako god okrenete, vraćena Presuda je Carevo novo odijelo..!

Tako sad svako vidi da je Car – go..!

Živio 5. februar..!