SVI NAŠI POGROMI

Piše: Emilo Labudović

Ljeto je, dani su ilinji, vreli i sušni, a nad srpskim rodom ponovo se gomilaju crni oblaci sjećanja na jedan od nebrojenih pogroma koji su nas pohodili kroz istoriju. Nisam siguran kada je o Africi riječ, ali u ostatku svijeta teško bi se našao narod koji je, uz Jevreje, više stradao i skuplje platio svoje trajanje. Neko je izračunao da bi nas, da nas nije snalazilo to što nas je snalazilo, danas bilo više od 60 miliona. A ima nas i više od toga, u grobovima, znanim i neznanim i širom bivše države rasijanim.

Ginuli smo, za sebe i svoj kućni prag, ali ginuli smo i udarajući kućne temelje drugima kojima se, bez ikakve pretencioznosti, danas ni za adresu ne bi znalo da u nju nije utkana srpska krv. A baš sa tih krvavo plaćenih adresa stizale su i još uvijek stižu najstrašnije pošasti na Srbe i Srbiju.
Danas se sjećamo jedne od oluja koje su nas pohodile, ostavljajući za sobom pustoš, zgarišta, jame pune leševa, zapaljene crkve pune naroda, crne marame i ugašenu radost djetinjstva. Sjećamo se, ali smo, opet, i u sjećanju sami. Doduše, sjećaju se i oni drugi ali na drugačiji način: oni danas slave. Slave bestijalnost i smrt koju su sijali Petrovačkom cestom. A sve su naše ceste Petrovačke.
Ono što je i od našeg sjećanja i naše tuge duže jeste naše praštanje. Najgostoljubiviji narod na svijetu, kako bi to rekao Dobrica Erić, praštao je i širom otvarao vrata doma dojučerašnjim krvnicima i sačekivao ih hljebom i solju. Ne podsjećam na ovo iz ijeda, naprotiv, ponosan sam što pripadam takvom narodu, ali ne mogu a da se ne pitam: dokle?

Nema dana a da nam neko od „dužnika“ ne ubode prstom u oko i da svoje istorijske dugove ne pripiše na naš konto. Svaka se prilika koristi, kod nad u Crnoj Gori posebno, da nam se stavi do znanja da smo, i kao narod i kao ljudi, neprihvatljivi, nepodobni, nedorasli nekakvim zapadnim vrijednostima, itd, itd. Prosto se utrkuju razni Fejzići, Kenane, Vuksanovići, da nas prokažu i podsjete na neki od navodnih zločina koje smo počinili „njihovima“. A ako im i zafali municije, tu je Srebrenica, u kojoj nismo ni luk jeli, ni luk mirisali.
Kao gavranovi grakću o Morinju, a Loru niko ne pominje, tuže nas zbog Dubrovnika koji, iskreno, ni izbliza nije stradao koliko se to naduvava, a ćute o rušenju čuvenog mosta u Mostaru. Podsjećaju nas na „prognane“ iz Bukovice, a mukom ćute o ne malom broju tih istih Bukovičana koji su se vikendom zabavljali idući u lov na Srbe oko Foče i Goražda. Čak su zlotvorskim SS jedinicama, koje su tokom genocida u Velici predvodili, i ne samo predvodili, Plavljani, nedavno pridodali i neke fatomske četnike koje čak ni njihovi čuveni prekrajači istorije nijesu mogli da iskopaju.

I tako, kad god se crna Crna Gora spotakne na kaldrmu koja, navodno, vodi u Evropu, krivi su Srbi. Krivi jer više vole Ruse od Amera, jer neće da sankcionišu nikoga, pogotovo ne one koji nas nikada nisu ni za šta kažnjaali, krivi što drže do sebe, svog morala i tradicije, krivi jer svoja dupeta ne izlažu „na izvol’te“. I da se opet pozovem na Dobricu: „kriv sam odavno što stojim uspravno“!
Danas mi je pred očima samo slika onog traktora, natrpanog najnužnijem, i usnula glava dječaka čije noge jedva dodiruju pedale, a dovezao je traktor i porodicu stotine kilometara do spasa i slobode. A ta me slika, sramota dvadesetoga vijeka, iznova podsjeti na one traktore kojima nam se stalno prijeti i pokazuju izlazna vrata. Nesrećnici i ne znaju da, i da do toga dođe, a neće „bez gusala“, mi imamo kud i kod koga jer imamo braću. A gdje će i kuda će oni, razbratnici? Sa Fejzićem, Kenanom, Vuksanovićem, Đekom i družinom? Jadna majko, jadnijeh svatova!!!
Pišem ovo teška srca i bez ijeda, ali mi se čini da je našeg ćutanja bilo i previše. Ispada nekako da smo stranci u rođenoj kući, za koju smo više ginuli od drugih, a najviše, što ne reći, od ruku, noževa, vatre i konopaca baš onih čiji nas naslednici, prethodno nabrojani, danas blate i prozivaju.

I ne moramo u vlast, ovakva kakvu spremaju i ne priliči poštenom narodu i njegovim predstavnicima, ali jednom za uvijek ovim srbomrziteljima treba postaviti pitanje: a u čemu smo se to, ne pojedinačno već kao narod ,ogriješili o vas? Pa da, ako jesmo, jednom za vazda platimo dug i da nas se konačno okanete. Ali, znaju oni da bi dara preturila mjeru.