Svi naši majevi

Piše: Goran Danilović

U maju su nas vodili na izlet. Naigrali bismo se lopte, kako se zbirno zvalo igranje fudbala, odbojke i „borbe između dvije vatre“. U ovoj posljednjoj bilo je nekog istorijskog udesa s ovih prostora jer bi izabrani, ili izabrana, pokušavali da na suženoj ledini između dvije ekipe izbjegnu pogađanje kakvom rukometnom ili odbojkaškom loptom. Zamahivalo se srdačno i ratoborno – govorilo se „izaramenica“. Najvižljastiji bi izdržao najduže, a onda kada bi proklizao dokusurila bi ga kakva precizna ruka. Pogađač bi bio slavljen, kao i uvijek. Bilo je to podsjećanje na slavnu prošlost i očigledno priprema za devedesete.

Okršaj između sedmog i osmog razreda u fudbalu bio je finale lige šampiona za tu školsku godinu. Zdravi i jedri momčići dali bi sve od sebe. Prednjačili su ponavljači puni snage, sa godinom ili dvije viška, koji su toga dana nadomještali neznanje iz matematike, fizike, hemije i istorije. Tek na izletima vidjela se ta ponavljačka prednost. Ličili su na kakvog potonjeg Gatuza ili na ondašnjeg Gudelja, zalutalog u provinciju koja je oduvijek sanjala da bude varoš i glavni grad samoj sebi.

Uvijek je problem bio u opremi. Ako su i dvojica-trojica iz istog razreda imali slične dresove i šortseve moglo se vjerovati da je ključni derbi uspio. Ako se dešavavalo, a dešavalo se, da od nižih razreda pa do tog čuvenog i nedostižnog Osmog, pojedinci uvijek imaju skockano sve od kopački i čarapa do kakvog kačketa, znalo se da takvi nemaju pojma o fudbalu, ali da su im tate i mame neki činovnici tu u lokalu ili, prije dolje, u Titogradu.

Kada vas odvedu tako, podaleko od škole koja je tik uz magistralni put, i izvedu gore na Zagradac ili onamo na ravninu Pilopaća, žeđ je bila nesnosna sve do povratka. Nije bilo plastičnih boca pa da poneseš vodu, a ni izvora na kojemu bi lako došao na red. Uostalom, važilo je neko ludo pravilo da ne smijemo piti vodu jer će nam šiknuti krv na nos ili će nam „pasti na noge“. Bio je to dan velike žeđi, prejedanja slatkišima, preznojavanja i dehidriranja, zadirkivanja djevojčica od strane onih ponavljača, ali i uredno očešljanih dječaka iz nižih razreda od onih djevojčica što su prezirale ponavljače.

Izletišta su morala imati dovoljno prostora za par improvizovanih sportskih terena, ali je jedan veliki hlad tu pored, ili gore iznad, bio uslov bez kojega poljana nije mogla dobiti sportsku upotrebnu dozvolu.

U hladu je boravio nastavnički zbor, nešto jagnjetine, meze i par gajbi piva sakrivenih ispod šatorskog krila ili kakve dekice koju bi donio gazda Radisav – što zbog zaštite od sunca, a što da đaci ne pričaju kako nastavnici piju. Pričali smo, ipak. Ponavljači bi kasnije, iz revanšizma, preuveličavali, tovareći oblake mesa upravo onima što su ih obarali i u junu i u avgustu.

Zagradac je tako bio pravi kompleks iz snova. Tereni su bili poredani nekako inženjerski, jedan do drugoga, sa naglim tribinskim skladovima prema sledećem, sve do onoga ključnog na kojemu se igrao derbi. Ustvari, radilo se o brižljivo trijebljenim livadama koje su nekada davno otete od upornih šuma.

Kada bi nastavnik matematike, a to je bila posebna čast, dunuo u pravu pištaljku metalno sive boje i okupio sedmake i osmake na centralni teren, počinjala je odsudna bitka za prestiž i slavu. Svi izuzev djevojčica iz osmog navijali su za sedmi jer osmorazrednici su i tako, za koji dan, završavali školovanje pa su nam oni sedmaci ustvari bili iz kuće i najbliža svojta.

Par sljedećih, tmurnih , školskih dana, pričalo se o minuloj slavi pojedinaca. Navodno su dvojica ili trojica odvažnih nekako, opet revanšistički, ukrali po jedno pivo ispod one deke, i to u trnutku kada je nastavnicima popustla pažnja jer su igrali obaveznu partiju odbojke. Ustvari su skakutali da im se sabije pečenje kako bi opet, kasnije, mogli da ponove obred u hladovini?

Sjećao sam se mnogo kasnije da su ta šaputanja prenosili oni što su svoj neskriveni talenat za dopričavanjem zadržali predugo.

To da je u povratku neko nekoga poljubio i zagrlio i da su nastavnici primijetili bilo je obavezno štivo do raspusta. Najsumnjiviji su bivali oni koji su se kao jurili i nešto koškali pa smo mi mlađi u transu ispjevavali neku školski naslijeđenu, matričnu pjesmu: ko se bije taj se voli!

Jedva smo, međutim, čekali da i mi postanemo osmaci – tih nekoliko godina trajale su vječnost. Meni je, recimo, to usporeno i disciplinovano odrastanje izgledalo kao vješta provokacija i zamka onih koji su odavno odrasli. Mislio sam da će se prije zaratiti nego što mi postanemo momci. Naravno, pogriješio sam kao i mnogo puta – dogodilo se istovremeno.

Kada smo na kraju, ipak, postali sedmaci i dočekali da u nekom željenom danu maja ispratimo osmorazrednike, zavičaj je bio okupiran našim egom i samodovoljštinom. Biti glavni u školi za 25. Maj bilo je ravno proboju Sremskog fronta. Poredio bih i sa Solunskim ali narativna korektnost nameće da i ja ne dopričavam – Solunci, tih osamdesetih, samo su provirivali kroz zgusnutu istorijsku građu Narodnooslobodilačke borbe!

Tog cijelog osmog razreda razgovarali smo kako ćemo i mi na onom, nekom, izletu da krademo pivo i kako ćemo junački i bez skrivanja da se zagrlimo sa onim i onim djevojkama pa neka nastavnici rade šta hoće.

Što zbog loše međusobne organizacije i skoncentisanosti na jednu ili dvije najljepše drugarice, što zbog usuda onog nepodnošljivo sporog odrastanja, nekako nam je izmaklo i jedno i drugo.

Nekoliko godina potom lagalo se kako jesmo i kako je tu bilo mnogo čega, pozivali smo jedni druge za svjedoke, kleli se u čast i obraz da se sjećamo tih vragolovština i odlučnosti, a onda smo se nepovratno rasijali kojekude u potrazi za životima, pivom i avanturama. Bilo ih je previše.

Od tih čudesnih majeva osamdesetih ostao je poneki trag, gore na zaraslom Zagracu, dolje oko škole, u bašti ispred Manastira i na neprohodnim puteljcima kojima smo pješačili svaki dan.

Tragovi su u mirisima jorgovana i zove, u sjećanjima iz kojih su iščiljele one magareće laži, u djetinjstvu koje smo budalasto požurivali i pretrčali željni slobode na koju je ličio svijet odraslih.

Sada sva djeca iz našeg zavičaja stanu u jedan kombi i mnogo ih je manje nego nastavnika koji su postali profesori.

Svejedno, i njima se žuri u onaj naš svijet slobode. Mrzjeli bi me ako bi ih usporavao.

Ipak, ovo je bila priča o nama kojima su iznevjerena obećanja, o nama koji smo se grčevito držali malih i skoro svetih laži sve dok nismo zagazili u živote u kojima nam niko nije branio ni vodu ni laž, pa makar nam od njih šiknula krv na nos i usta, makar nam padalo na noge i pod njih.

Borba loptom “ između dvije vatre“ ipak je djetinja igra. Boli i od lopte ali bilo je pošteno da smo djeci davno ispričali kako nikada nijesu samo dvije i kako gotovo nikad nije samo lopta. Poneki ponavljači su to naučili prije nas. Bilo je i za očekivati.