Svetozar Marović zatražio oprost: Mitropolit je bio s nama kada smo mislili da smo visoko, a još iskrenije kada su nas gurnuli i gazili!

piše: Svetozar Marović

Umro je mitropolit… naš… crnogorsko primorski… prijatelj moje djece… moj sagovornik u ćeliji… tihi govornik na grobu moje majke… brižni glas ohrabranje mojoj porodici… prvi koji nam je u godinama tamnjičenja nazdravljao prvomučenika našeg… i Đinu hrabrio Sv Stefanom našim krimovačkim i grbaljskim… Nije nas zaboravljao ni kada su svi okretali glavu… ni Miloša ni Dragana… ni Milenicu na Cetinju, ni Radenka… ni nikog moga… nije propustio nijednu priliku da pita… da pozdravi… da blagoslovi… Bio je sa nama i kada smo mislili da smo visoko a još više i iskrenije kada su nas gurnuli… gazili… odbacivali…

Za nas je on bio Crkva… Svetac… mučenik… branilac svetinja i starac čije je srce hrabrije od mladosti… on je bio sve to, graditelj božjih domova… sluga ljudskim patnjama… čuvar moračkog i crnogorskog kamena i tradicije… živo pamćenje našeg imena i pobjednik protiv bezbožnog zakona…

Danas kao da smo ostali bez glave i srca… vidimo tijelo… ali nas, kao da nema… zaćutali smo… ne znamo što da kažemo a da se ne postidimo svoje neukosti… nije mi stid što plačem… svi plačemo… iako to nije po volji Hristovoj… ali mi smo ipak ljudi… obični i paćeni a njegova riječ nas je držala… ruka milovala.. strpljenje hrabrilo…

Bilo je i biće vladika na tronu Svetog Petra Cetinjskog… ali nikoga u mojoj porodici i mome srcu niko od nas neće pamtiti… čuvati… braniti… slaviti kao ovog… našeg mitropolita… usamljenog češće nego podržanog… osporavanog više nego hvaljenog… i istrajnijeg od svih upornih neprijatelja ljudskih….

Kao kamen sa upaljenom svijećom stajao je iznad svih i čuvao i vjeru pravoslavnu i Boga u Crnoj Gori… Niko kao on… i jače i iskrenije od njega… Sve to je narod osjećao a Bog blagoslovio… I niko nikada nije imao toliku podršku… takvu snagu… toliko ljudi da ga isprate u vječnost kao on u duhovnim litijama s kojima je digao Crnu Goru na noge… vratio joj obraz… i oživio duh pravoslavlja u njoj….

Bio je to poslednji zagrljaj njegove mitropolitske ljubavi i iskrenosti vjerujućeg naroda pod nebeskim svodom našim i otvoren za svaki pogled da svi i svako može vidjeti to sjedinjenje Crne Gore u Bogu… i istini… i čovjeku… sve na radost Bogu i vremenu koje je počelo…

Umro je moj prijatelj… umro i više ga neću vidjeti… on će otići u rajske prostore božje a mene bez njega čekaju jos mnoga stradanja i muke… umro je moj učitelj vjere… strpljivi slušalac mojih teološko religioznih blebetanja… otišao je čovjek koji me podržavao i poštovao više nego što sam to zasluživao… a ja u sebi tako tako olako prisvajao i neizmjerno poštovao i ljudski volio…

Oprosti mi dragi Vladiko za sve moje grehove i nebrigu… lakovjernost i povremenu zaslijepljenost vlašću i moćima… i za moju nepokazanu ljubav i zahvalnost prema Vama… koja i me i sada guši dok ove nezgrapne riječi slažem da bih bar nešto što osjećam sakrio od zaborava… za sva vremena dok Marovića bude i dok budu gledali u daljinu plavog mora na koje i jutros gleda Sv Stefan naš… moleći se za nas i Vašu uzvišenu dušu…