SVETIONIK – Kad se izgubi strah od nuklearnog rata

Piše: Nikola Malović

Da li će Bog dozvoliti uništenje svoje kreacije u nuklearnom ratu, On zna.

Postalo je očigledno koja to strana rat izaziva, a izaziva ga, svakim danom više, Kolektivni zapad, zločinačka alijansa koja se sa 800 vojnih baza po svijetu licemjerno „samo brani“, gle, svuda po svijetu.

I plavuše iz vica su skapirale da se niko tako ne brani nego da, kodirani na pljačku, možda od 1054, stalno druge napadaju, iz razloga što im đavo ne da mira.

Zapad je doveo svijet na ivicu biološkog i civilizacijskog opstanka, ne samo napadom na Rusiju nego i obrtanjem postave na lice svega onoga što je bilo tradicionalno, čedno, uzorno, dobro, normalno, logično, pravedno, čisto, dobro, primjerno, kršteno. Kakav je to svijet u kome roditelj br. 1 i roditelj br. 2 imaju pravo da ne budu obaviješteni ako je maloljetno dijete o trošku države donijelo zrelu (sic!) odluku da promijeni pol? Kakvo je zdravlje prosječnog vakcinisanog koji karticom što ga potkazuje (špijunira) kupuju veknu leba od brašna pšeničnog pomiješanog s brašnom od insekata i litar mlijeka od genetski modifikovane soje (krave deboto postale opasne za opstanak planete Zemlje) – na čemu zarađuju socijalne poene, i litar vina – za čiju kupovinu pak gubi oba ona socijalna poena dobijena na nabavci nezdrave hrane?

Zašto je Kolektivni zapad toliko poludio? Zašto u odnosu na tu geopolitičku stranu planete imamo utisak da im je, uz nužnu generalizaciju, postalo svejedno da li će isprovocirana Rusija u jednom trenutku odreagovati taktičkom nuklearnom bombom, nakon čega bi na opkoljenu nju uslijedila kiša krstarećih i balističkih raketa dugog i interkontinentalnog dometa, nakon čega bi u Kremlju prst „malog psihopate“, kako Putina vidi obezbožena politička antielita i very uticajna estrada, dotakao crveno dugme. Rekao sam dotakao, ne i pritisnuo.

Čini se da je čovjek Zapada izgubio strah od nuklearnog rata, i da je time, gledanjem u ponor, počeo da ga priziva.

No kako je moguće da neko izgubi strah od kataklizme u odnosu na koju su nuklearni udari na Hirošimu i Nagasaki dječja igra, nuklearno obdanište?

A moguće je, ako na Zapad – za razliku od biološki, civilizacijski i privredno vitalnog Istoka – gledamo kao na civilizaciju tanatosa, punu operativnih htonskih sila, punu satanizma koji se može sjeći na kock… na pentagrame.

Civilizacija u kojoj se rađanjima ne obezbjeđuje prosta reprodukcija, u kojoj se propagiraju LGBTitd. vrijednosti, u kojoj se maloljetnici stimulišu da promijene pol, u kojoj je satanska crkva legalna, helovin praznik, sudovi pokvareni, škola obesmišljena, vrtići seksualizovani, predsjednici karikature, u sistemu u kome su banke postale pijavice finansijskog krvotoka a korporacije vlasnici država – čovjek iz takove paradigme, rob, obično razveden, dakako u višedecenijskom dugu zbog krova nad glavom, s djecom koju bi da voli, ali mu ih je oteo Matriks – želi da umre.

Po logici iza mene potop, dakle, pun tanatosa, natopljen tuđom kad i svojom smrću, Kolektivni zapad klizi ka razrješenju sukoba kakvog planeta Zemlja nije gledala.

A kako je moglo da bude?

Da ne idemo u 1054. godinu i u raskol jedne svete, saborne i apostolske crkve: većina ljudi je bila i ostala dobra. Prije će naš čovjek postradati od džeparoša u nekada hrišćanskim gradovima Vašingtonu, Rimu ili Berlinu, negoli u glavnom gradu Čečenije, Kazahstana ili Mongolije.

Zaraženi Zapadom, naivni po prirodi, nismo opazili ni da je tamo gdje je bolje, zapravo gore, ni da će nam biti bolje ako korumpiranoj i nedorasloj, pervertiranoj eliti dozvolimo da implementira zapadne vrijednosti u narodu koji je u doba Dubrovačke republike, a onda i za vrijeme Miloša Obrenovića, Ustavom!, ukinuo ropstvo.

Nikako da dobijemo vlast koja bi nastavila da baštini zlatne užance iz prošlosti, da sad i uvijek i u sve vjekove vjekova brani da zbog duga, kuća, komad zemlje i vo nikad ne mogu da odu na doboš, da kao malo vode na dlanu gaji zlatnog seljaka, tu česticu ekonomske održivosti, vojnika, garanta slobode države. Zašto bi seljak bio garant slobode? Jer braneći državu, brani i svoju zemlju, sa sve kućom i volom, onda, a danas, da je sreće, i da je povjerenja u državu, branio bi njenu samostalnost i suverenitet.

Od samostalnosti i suverenosti Srbije i Crne Gore ostale su samo fetiš-zastave, nezaradivi dugovi kojim su sve vlasti do danas kupovale socijalni mir, isprazne parole političara i oduševljenje prodanih duša zarad mrve koristi – stranačkih plaćenika, tože izdajnika i kolaboracionista.

Naš je, pravilnije će biti pravoslavni nego srpski kod, rodio modernog Prometeja, giganta nauke – Nikolu Teslu, sina pravoslavnog sveštenika iz Smiljana, sela u tadašnjoj Austrougarskoj carevini, danas u Republici Hrvatskoj.

I zrnojedi koji su vrapci u prevodu znaju da su hrvatske ustaše pobile sve Tesle i polomile im grobove da se niti jedan ne bi vratio u Smiljan. Današnja se pak Hrvatska okitila po ko zna koji put srpskim perjem, te stavila Nikolu Teslu, možda najvećeg Zemljanina, na suštinsku tuđu novčanicu od evra, da se njome diče. Neka su. Neka bi sve zemlje stavile Teslu na svoj dinar, premda je to paradoks.

Pazimo…

Nikoli Tesli, čovjeku koji je znao za Boga, otvorile su se, kao nikome do sada, tajne Božje kreacije. To što je izumio naizmjeničnu struju, ništa je u odnosu na moć koju je dobio spoznajom iz Kolorado Springsa da energija svim ljudima na cijeloj planeti Zemlji može biti besplatna sve vrijeme, da se može prenositi kroz zemlju i kroz etar, te da je etar peti element koji (pored četiri sile koje obdržavaju Kosmos: elektromagnetna, gravitaciona, jaka i slava nuklearna) može prenositi i vrijeme i prostor i energiju u trenutku, te da kod takvih neviđenih moći mir treba da vlada među razumnim ljudima sad i uvijek i u sve vjekove vjekova.

Ali se, možda godine 1054, u neke ljude uselio đavo himself, i rekao da nema džabe ni u babe, te da treba da se plati – sve. Parking mjesto ispred zgrade koja pripada stanarima, plaža koja pripada primorcima, izvor koji je Bog posadio u selu, krštenje i vjenčanje i opijelo.

Nikola je Tesla u svjetlost bio ogrnut duh.

Da nije umro u siromaštvu kao nesuđeni dobitnik brojnih Nobelovih nagrada, njegovi se mračni antipodi ne bi mogli da okoriste silnim izumima najvećeg Srbina.

Svijet i dalje može da bude miran, suživotan, da svi imaju, da ljudskoj vrsti bude potaman, čak i da nas je 10 milijardi, da se pasavamo uz manje mesa, ne crvima i skakavcima, nego verdurom, povrćem, uz post i molitvu, da budemo u stalnom miru, ne u stalnom ratu.

Takvom se planu đavo protivi, i burgija. Pokvari prvo vlast, pa onda i narod, do te mjere da narod pomisli kako ima vlast kakvu zaslužuje. Niko nema vlast kakvu zaslužuje, jer je kolektivni pojedinac bolji.

Šta je, stoga, cilj svakog od nas?

Da se ne prodamo. Da smo i dalje slobodni.

U moru prodanih je li teško plivati? Naravno, ali je sveti zadatak onoga na koga gre veliki talas istorije i beščašća da opstane s nosem iznad vode.

Napomena: Sadržaj teksta isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove redakcije.