Sveštenik Darko Đogo: Ne može vlast zapovijedati ono što čovjek ne može da ispuni!

OBRAĆANJE SVEŠTENIKA DARKA RISTOVOG ĐOGA:

Uvaženi predstavnicima svih nivoa vlasti u Republici Srbiji, Republici Srpskoj, Crnoj Gori i Federaciji Bosne i Hercegovine,

Drage dame i uvažena gospodo,

Obraćam Vam se ovim javnim apelom kao čovjek koji je bar jedan dio života i ne malo duše posvetio crkvama i manastirima koji se nalaze na teritoriji zajednice koja vam je u političkom procesu povjerena na upravljanje. Kao onaj ko se rodio ili srodio sa pravoslavnim ljudima na teritorijama koje imate obavezu i čast da nadzirete i donosite odgovarajuće odluke.

U prethodnom periodu se namjerno nisam javno oglašavao, iako su brojni mediji to od mene tražili gotovo svakodnevno shvatajući ozbiljnost situacije kao i držaći se načela da je i dobra, pa i loša uprava u ovakvim situacijama bolja od rasula i samovolje.

To ne bih činio ni sada kada ne bismo došli do jedne granice unutar koje, iz perspektive mene lično ali i mnogobrojnih pravoslavnih Hrišćana uglavnom srpske narodnosti ne postoji realna opasnost da iznesene mjere opreza i pažnje prerastu u potpuno obesmišljavanje života kao takvog.

U pitanju su najavljene mjere uvođenja policijskog časa i mjere potpune zabrane kretalja za vrijeme Vaskrsa i dana neposredno prije i u toku praznovanja tog Praznika Suštine Hrišćanske vjere.

Neću vas napominjati da smo svi u ovom našem društvu – uključujući i pravoslavne Hrišćane – podnosili teško mjere koje su neophodne.

Zajednička je to muka, svačija. I briga i zabrinutost i nemogućnost da sahranite i oplačete drage u prisustvu voljenih i nemogućnost da ih se opet sjetite. Mnogo šta. Zajedno smo sve to prošli i prolazimo i prolazićemo i dalje. Svačija je to žrtva.

Svi smo se pomalo povukli da bismo pokušali da ne vidimo kod nas pretužne i potsne scene iz Italije, Španije, Sjedinjenih Američkih Država. Ali moram da skrenem pažnju da postoji jedna granica kada će mjere ukinuti život sam. Ono što čini njegov smisao.

Znam da pitanje o smislu života danas ne stoji niti u jednom ustavu. Da „odvojenost Crkve od države“ znači da se država i ne brine da nama da neki smisao. Ali, vidite: država bar ne smije da nam brani da u okviru naših ustavnih prava – koja su prava zagarantovana ustavom svake moderne države – mi tražimo i nalazimo Smisao. Ja sada nemam namjeru da držim čas vjeronauke. Pa, ipak, moram da vam napomenem: praznik Hristovog Vaskrsenja za nas Hrišćane nije tek jedan praznik. Nije „neradni dan“. Nije prilika za roštiljanje. Nije prilika da pričamo o svemu i svačemu osim o Hristu. Hristovo Vaskrsenje za nas jeste Sve. Da, bukvalno SVE.

Kada ujutro, rano, u 5 časova, sveštenik prvi put usklikne „Hristos voskrese!“ i mi mu odgovorimo „Vaistinu voskrese!“ – naš život dobija smisao, naše tragedije utjehu, naši neopojani preci opijelo, naša nerođena djeca prvu molitvu, naša zemlja blagoslov. Vi, naravno, ne morate u to da vjerujete. Ali vas molim da imate razumijevanja da ni mi kojima to jeste smisao života ne možemo a da ga ne živimo.

Postoji u DeEgziperijevom Malom Princu ona epizoda o kralju. Molim vas, kao sestre i braću – pročitajte je! Ne može vlast zapovijedati ono što čovjek ne može da ispuni. Pitajte malo – možda prvi put sa iskrenom znatiželjom – one iz vaših struktura, Vama nižepodređene, iz vaših parija načelnike opština, i ljude koji nisu izgubili dodir sa stvarnošću šta misle o najavama. Ima još ljudi, divnih, koji će vam reći da ćete i njih natjerati da krše neispunjive zakone.

Pročitajte Djela Apostolska, a ako ne njih – bar Antigonu. „zar misliš da zakoni tvoji ljudski mogu ukinuti božanske – ta ti si smrtan stvor“… Postoji jedna granica preko koje se ne može. Umiraćemo u tišini – treba tako, živjećemo na distanci – treba tako, ali da ne budemo na Vasrkrs na Liturgiji svih Liturgija, da ne budemo na Liturgiji samoj, majci svih Liturgija – ko to može tražiti od nas?

Zato i nemojte. Ako morate raditi što morate raditi, imajte razuma bar da jutro od 5 časova do 9 u nedjelju ne bude policijski čas. Evo, kao i dosada, trudićemo se da u svemu budemo dobar prijatelj vašim naporima. Ali u to doba niko ne roštilja, niko ne okuplja rodbinu. U to doba samo Hrišćani slave pobjedu Života nad Smrću. I da ne vjerujete (vaše pravo, svakako), pustite Nas.

Nešto mora biti bitno i u ovom stanju. Sve se može elektronski. Ali liturgija ne može. Ona može da se gleda u nemogućnosti, ali svi znamo da ona traži i prisustvo vjernog naroda. I sami znate da ne može sve elektronski. Svaki dan gledamo kako se sastajete u kriznim štabovima, na konferencijama za štampu. Neki od tih susreta sa melem za dušu, neki potpuno neproduktivni i panični. Ali ako je vama neophodno da nam kažete pred kamerama i da se krećete, da se sastajete i gledate licem k licu – i nama je to neophodno. Ne tražimo slobodu da pravimo sabranja (vašare, teferiče, panađure). Ima toga i bilo je tu neukusa i pretjerivaa i mimo ovoga. Ne tražimo litije. Tražimo Smisao. Liturgiju.

Želim vam od Boga zdravlje i za sve vas se Bogu molim. Poslušajte. Ne stavljajte pred čovjeka ono što on ne može nositi. Jer problem ovog svijeta kao i problem ovog vijeka nije Crkva i Liturgija već neodgovornost kao takva.

Bogočovjek vam stradali i Vaskrsli bio na pomoći.

Sveštenik Darko Ristov Đogo
Foča