Piše: Dragan Bojović
U javnom diskursu nakon demokratskih promjena 2020. godine nerijetko je prisutan narativ sažet u jednoj paušalnoj i krajnje tendencioznoj formulaciji: „sve se raspada“. Ta sintagma, premda sama po sebi banalna i ničim utemeljena, zbog upornog ponavljanja zahtijeva ozbiljniju analitičku dekonstrukciju.
Posebno je politički iritantno što ovu jeftinu propagandnu koještariju najčešće forsiraju upravo one partijske strukture koje su decenijama upravljale državom i čije je djelovanje, u institucionalnom, ekonomskom i demokratskom smislu, dovelo Crnu Goru do ivice sistemske erozije.
Primjetno je i da se intenzitet ovog narativa dodatno pojačava od trenutka kada su procesuirani pojedinci iz samog vrha nekadašnjeg sistema moći, uključujući i hapšenje brata bivšeg premijera, što dodatno upućuje na to da je riječ o politički motivisanom konstruktu.
U političkoj teoriji dobro je poznato da percepcija „krize“ veoma često nije odraz stvarnog stanja, već rezultat selektivnih interpretacija stvarnosti. Iz tog ugla, narativ „sve je loše“ nije spontana reakcija nezadovoljstva, već pokušaj političke rehabilitacije i anuliranja posljedica dugotrajne vladavine obilježene pljačkom, aferama, gušenjem slobodâ i zloupotrebom moći.
Paradoksalno, upravo akteri koji su kreirali takvu sistemsku destrukciju i dekadenciju, uokvirenu lažnim patriotizmom i organizovanim „čerupanjem“ državnih resursa, danas nastoje da se predstave kao „vjesnici slobode i progresa“.
Nakon 2020. godine, u Crnoj Gori se ubrzavaju demokratski procesi, što podrazumijeva porast političkog pluralizma, širenje građanskih i medijskih sloboda i jačanje političke konkurencije. Rušenje dugogodišnjih monopola moći, međutim, neminovno proizvodi osjećaj političke fluidnosti i nedovoljne političke predvidivosti, čime se stvara pogodno tlo za konstruisanje lažnog narativa o „hroničnoj nestabilnosti“, iako je suštinski riječ o tranzicionoj fazi otvaranja, demonopolizacije i normalizacije društva.
Jedan od ključnih mehanizama tog narativa jeste selektivno pamćenje. Prošlost se negira ili romantizuje: zaboravljaju se niska primanja, klijentelizam, korupcija, organizovani kriminal, političke likvidacije, progon političkih neistomišljenika, kao i progon svakoga ko drugačije misli ili vjeruje, te bahatost i osionost bivšeg režima. Istovremeno, plasira se priča o padu životnog standarda, iako empirijski podaci jasno ukazuju da, uprkos izazovima, postoje očigledni pozitivni trendovi: rast minimalnih zarada, povećanje prosječnih primanja i socijalnih davanja.
Ovdje je riječ o fenomenu poznatom u političkoj teoriji kao „relativna deprivacija“, prema kojem nezadovoljstvo ne proizilazi nužno iz loših uslova, već iz jaza između očekivanja i stvarnosti. Kada se tome doda smišljena medijska i politička artikulacija navodne “krize”, koju potenciraju bivše strukture moći, stvara se utisak “dramatičnosti” koji nema nikakvo uporište u stvarnosti.
Paradoksalno, upravo uvećanjem slobodâ i širenjem prostora za kritiku dodatno se akcentuju moguće negativnosti. Kako se uslovi poboljšavaju, tako raste, tokvilovski rečeno, i osjetljivost na nepravdu. Ono što je nekada bilo potisnuto, danas postaje tema javne rasprave, ali se ta nova vidljivost često maliciozno predstavlja kao dokaz pogoršanja stanja.
Osim toga, dinamika ljudskih očekivanja čini da nijedan napredak nije dovoljan, što znači da nijedna vlast ne može u potpunosti zadovoljiti sve zahtjeve. Svaki pomak „na bolje“ brzo se normalizuje, dok se nedostaci neprestano uvećavaju u javnom diskursu, pa ono što je juče predstavljalo napredak, danas postaje nedovoljno, a sjutra razlog za novu kritiku.
Narativ „sve se raspada“ stoga nije nikakav opis stvarnosti, već proizvod klasične političke, psihološke i medijske manipulacije, u kojoj se selektivno pamćenje, pojačana očekivanja i sklonost da se problemi ističu u prvi plan, zloupotrebljavaju kao sredstva za konstruisanje krize i nestabilnosti.
To ne znači da problemi ne postoje; naprotiv, oni su realni i zahtijevaju ozbiljne odgovore, ali redukcija složene društvene dinamike na jednostavnu formulu propadanja predstavlja očiglednu, iskonstruisanu manipulaciju.
Uporno i neutemeljeno plasiranje ovakvog narativa u javnosti govori o tome da su se njegovi promoteri ozbiljno zabrinuli zbog procesa demokratizacije i vladavine prava, koji sve više uzimaju maha. U konačnom, istinski izazov nije u tome da li je „sve gore“ ili „sve bolje“, već u sposobnosti društva da istovremeno prepozna i napredak i nedostatke, bez zaborava, bez mitologizacije i bez mogućnosti izbjegavanja odgovornosti onih koji su se ogriješili o red i poredak.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
