SVAKO OKO SVOJU ZENICU IMA

Piše Emilo Labudović

Onaj Ibrahim – aga, pišu ovih dana, državnim autom otperjao da bude živi svjedok fenomenalnog trijumfa fudbalera Bosne i Hercegovine, i to mu se sada uzima za zlo. I to sa oba kraja. I zato što je išao u Zenicu da navija za „svoje“, a ne pod Goricu, gdje su takođe igrali „njegovi“, a i zato što je arčio „državne resurse“!?

Razlika uzmeđu „svojih“ i „njegovih“, mada se mjeri srcem, velika je nekoliko vjekova i nije ni za čuditi se, a ni zamjeriti, što srce uvijek presudi za „svoje“. Zato je u neku ruku normalno da je njemu Zenica zenica oka, ali bi, valjda, isto bilo ako ne normalno a ono za razumijevanje da je „zenica“ u jednom od „dva oka u glavi“. Ali, cvrc Milojka, i sama pomisao na nešto tako ovdje se kaštiguje kao najveći moralni i zakonski prekršaj i antidržavni čin. Dakle, može (i treba da može) u Zenicu, ali u Beograd ni u snu. A ako se čovjek baš i zaželi navijanja, eno mu stadion pod Goricom ili MTL hala na Morači pa neka se prazni do mile volje.

Ništa manji grijeh koji pripisuju oklevetanom Ibrahim – agi je to što je u Zenicu išao službenim autom. A glavu dajem, da je tamo igrala Crna Gora i da je izborila odlazak na Svjetsko prvenstvo, to mu niko ni pomenuo ne bi a kamoli uzeo za zlo. A šteta od tih tridesetak litara benzina, čak i danas kad ga toče kao kapi u oko, nije ni za litar veća od troška njegovog svakodnevnog vozikanja tuda, svuda, i ne mnogo skuplja od, recimo, vožnje do Rožaja.

Crna Gora, uprkos nestašici, svakako neće propasti zbog te razlike, ali joj zato prijeti finansijski i svaki drugi sunovrat kad službeno vozilo (zlo)upotrijebi sinovac predsjednika Skupštine, inače u funkciji njegovog tjelohranitelja (ostale aspekte ovog slučaja ostavljam po strani).

I tako, Zenica, zenica oka Ibrahim – aginog, bila je i za dan, dva otići će u zaborav. A da je put bio u nekom drugom pravcu, nedaj Bože za Beograd recimo, e, to bi već potrajalo. Opet bi se razigravali nekakvi konji, trojanski i oni ruski, dizala se prašina za njihovim kopitama, (mada… gdje je konja tu je i kobila) i opet bi izbor „zenice oka svog“ bio problematičan i izdajnički čin.

Da se razumijemo, i pod Goricom se igraju „naše“ utakmice, ali se na njih ne ide po prozivci i na moranje. Taj put samo može srce da izabere, a to ne može na silu. I, da, ljubav ako nije obostrana nije dugog vijeka. Pa da podvučem – nije Crna Gora od juče, niti od vremena kada su je sklepali Ibrahim – aga, Milo, Rankiša „end compani“. Ta Crna Gora, starija od svih nas i naših đedova, je „zenica oka mog“ i mogu to da dokažem i bez odlaska pod Goricu. I da se ne lažemo, od srca bih se radovao da su fudbaleri Crne Gore napravili podvig poput onih iz Zenice. Biće, valjda, jednog dana.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)