Piše: Persefona
Udba je crnogorska sudba. I državni stožer.
Država suštinski privatizovana pod okriljem Prve familije – sestre i dva brata, a formalno kolonijalizovana pod izakulisnim spekulisanjima Druge sestre, i druga dva brata. To je možda najslikovitiji prikaz Crne Gore pod trodecenijskim režimom. Crne Gore podijeljene između alavih i nezasitih stomaka dvije porodice, dvije banke, dvije medijske imperije, dva klana. Što se u jedan spojiše.
U svem tom dualizmu povrh kojeg je zemlja bila na muke razdijeljena između samovolja dvojice bosova sličnog ponašanja, tikova i imena, postojala je jedna komponentna koja je bila jača od obojice i koja je obojicu sjedinjavala. Imala je ona razne zvanične nazive, ali nekako je u narodu ostala zanavijek zapečaćena kao UDBA.
Oni upućeniji u crnogorsku stvarnost nazivali su je i Sedmom upravom – kao podsjetnik na kulminirajuću fazu ovog fenomena.
Bila je, kako bi se reklo, država u državi, a suštinski čak i imperija u koloniji. Bila je savršeno sistematična i slojevita, udešena da stvara od mile nam domovine pregledno gnijezdo novca za dvojicu profitera. Jednog vidljivog, uredno počešljanog, naočitog i upečatljivog, a drugog omršavog, razbarušenog i skrajnutog u sivu eminenciju. Jednog ratnog, jednog antiratnog.
I svu svoju aktivnost njima je podredila. I ne bi to bilo toliko fascinantno da je ostalo u krugovima neophodnim za punjenje imperija. Nije se moglo zadržati na klanove i na medije. Moralo je da zadre u svaku poru društva. Moralo je da uđe u javnu upravu, preduzeća, javne i privatne firme, univerzitete, sindikate, bolnice, škole, domove zdravlja, biblioteke, pozorišta, muzeje, pokojne fabrike, vrtiće, uprave odbore.
Moralo je da uđe u porodice, kolektive, civilni sektor. Da bi dvije familije uprkos aferama i parama ostale koherentne i ujedinjene, svaka druga morala je pući po šavovima. Ljudi su postajali špijuni rođene braće i sestara. O onim žbirima s posla koje je svako od nas primijetio (ili pak bio jedan od njih) izlišno je i pričati.
Gledao je narod kako koga da opanjka. Pravili su se dosijei, lažne lične karte, uhodili i prisluškivali ljudi. Negdašnje slatke bakcie koje bi tračarile uz popodnevnu kafu ostale su besposlene od jezika onih koji su pokušavali da potkopaju položaj čovjeka kome su se juče smješkali na tridesetdvojku. Osiromašenom i zavađenom masom lako je bilo manipulisati. Svak se nekad ogriješio o nekog zarad njihovog profita. Pa makar i nesvjesno i nenamjerno.
Ako ko nije-baš nam takav treba.
Išlo se po kancelarijama i štrikiralo. „Ti ćeš glasat, pa makar nema’ što jes’ „. „Ti si Crnogorac, ti si Srbin, a ti Bošnjak, ovaj tamo Rom“. Naposletku, „Tebe sam na litije vidio“. Djeca onih koji su onomad prebrojavali ko će i kada ući u crkvu da se pomoli Bogu nastavila su porodičnu tradiciju u novom ruhu spram novog vremena koje je došlo.
Podijelili su nas na dva dijela. Na podobne i nepodobne. Na one pod prismotrom i one koji to nisu. A suštinski jedina podjela bila je – na to kome će koliko dopasti. Mačke i miševi kolo vodili. A ko nije htio milom, morao je silom u kolo se uplesti. Svak je bio to, dok se suprotno nije dokazalo.
Nedavno objelodanjena lista nije konačna. Da ne bi sistema u kojem je svaki doušnik bio vrlo voljno podređen njima, ne bi bilo ni Maraša. Vukašina. Ni mnogih drugih.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
