Šušić: SNP nad provalijom ideala

Piše: Mitar Šušić

„Svjetski moćnici su bez odluke Ujedinjenih nacija pokrenuli proces agresije na jednu suverenu zemlju.“

Ova rečenica se iz godine u godinu ponavljala u saopštenjima, koje je Socijalistička narodna partija, nekada stub državnog i nacionalnog dostojanstva našeg naroda, a danas privezak manjkave vlade, plasirala u javnost povodom svake godišnjice početka NATO-agresije ili stradanja djece u Murinu u toj zločinačkoj akciji.

Nisu se funkcioneri SNP-a, sve do ove godine, ustručavali da stvari nazovu pravim imenom. Nije se izbjegavala riječ „agresija“. Naglašavalo se da to nije bila nikakva intervencija, već brutalna zloupotreba sile, suprotna svim međunarodnim aktima, zarad primoravanja jedne suverene države da se odrekne dijela teritorije i svojeglave vlasti. Dok se tadašnja DPS vlast izvinjavala, a građanistička opozicija zahvaljivala NATO-u što nas je ubijao, SNP je bio među onima koji čuvaj sjećanje na istinu.

Sve do juče. Juče, samo dan nakon što su postali dekorativna salveta na trpezi vlasti, spremljenoj za petorazredne zapadne činovnike, velika partija čiji osnivač je imao dužnosti i čast, da kao savezni premijer objavi ratno stanje sa Četvrtim rajhom, bitno ublažava ton saopštenja, do neprepoznatljivosti događaja o kojem govore..

Iz jučerašnjeg saopštenja SNP-a, povodom godišnjice stradanja šest civila u Murinu aprila 1999. godone, ne možemo ni naslutiti šta se to te godine u Murinu desilo i kako su stradala djeca koju „nikad nećemo zaboraviti“. Neupućen čitalac bi zaključio da je bilo nekad neko bombardovanja (savezničko možda), da je bilo nekih žrtava i da krivca nema.

Izostanak konteksta stradanja našeg naroda od agresorske ruke, veća je uvreda žrvama nego da ih se nismo ni sjetili.

Agresija je novim ministrima i predsjednici parlamenta postala prosto – bombardovanje (sledeće godine, bude li postojao SNP i potreba za oglašavanjem, očekujemo još intenzivniji eufemizam – intervencija), a izostala je i standardna opservacija o međunarodnom pravu i suverenoj državi, koju je SNP uvijek isticao. Samo je nedostajalo da se osudi velikosrpski nacionalizam i Slobodan Milošević, pa da prelazak na „pravu stranu istorije“ bude potpun.

Neshvatljiv je taj usud Srba iz Crne Gore (koji sami sebi tepaju da su najbolji), da – čim se približe vlasti, preventivno se, bez da iko od njih to direktno traži, odreknu svog srpstva i političkog programa, ideologije i ideala. Tome svjedoči primjer bivšeg premijera Krivokapića, koji je – valjda u uvjerenju da će ga to učvrstiti na poziciji, bez granica podastirao lično i državno dostojanstvo zapadnim diplomatama i državnicima, svakodnevno se odričući od Srbije i srpstva. Što mu, kako se može vidjeti, nije povećalo ni cijenu ni rok trajanja.

Jer, jedno je politički pragmatizam. Sjesti, kao odgovoran državnik, pa i sa crnim vragom razgovarati. Donositi teške i nepopularne odluke. Trpjeti nepravdu zarad nade u bolje sjutra i sa višim ciljem.

Ali ljubljenje krvnika u još krvavu sablju nije čin političkog pragmatizma, već moralnog, duhovnog i etičkog sunovrata. Još SNP nije došao u tu fazu, ali ovom dinamikom, u pitanju su dani.