PIŠE: Bećir Vuković
Pisano nepisano crno se piše.
U posthumanoj budućnosti neće biti mjesta ni za one koji pišu ni za one koji čitaju. Ni stola za čitače, ni kreveta za nečitače.
Kvazikultura zapljuskuje sa periferija duhovnosti, a duševna stanja već snimaju, popisuju, i tako prokazuju. Takav je kredo posthumane budućnosti bez vaše knjige lirike, bez tvog nenapisanog pisma.
Nesigurno, drhti na proplanku, na ziratnoj zemlji za svako sjeme zla…
Evo neko doba na sva usta priča se o vještačkoj inteligenciji. Šta je vještačka inteligencija, je li moguća i vještačka inteligencija. Sa druge strane šta je inteligencija ako nije nešto nad, i iznad. Takva inteligencija je i formulisala kako masa savija i vrijeme i prostor.
Da li srpski jezik čeka na novu riječ koja će predstavljati vještački um. Dakle, AI. Na srpskom jeziku pitamo, da li je moguć vještački život. Specijalni izaslanik kaže da se za sada samo ište da pristanemo na novu šifru AI. Što će reći da priznajemo novog boga, vlastitog boga, ličnog boga, onoga boga koji postoji, koji nije vječan. Pristajemo ako pristajemo na palog.
Smije li se postaviti pitanje: u kojem trenutku će mašina prestati da radi za vas, dakle, za čovjeka. I okrenuti se protiv vas, dakle protiv inženjera, naučnika, direktora odelenja za vještačku inteligenciju. To su stare tlapnje koje svako zna i čuje na svakom koraku. Kao i svuda i za sve postoji uhodan i stereotipan odgovor i svako vam ga može sasuti u lice. Vještačka inteligencija čak i ne mora raditi protiv čovjeka, nego još i gore – isključiti čovjeka iz sistema.
(Ovdje, izumitelj da uzme cigaret pauzu i prošeta vrtom iza radionice…)
Poput novog svetskog poretka tako i vještačka inteligencija biće samo u službi poretka, što će reći neće biti u službi pojedinca. Podvucimo crvenom: neće biti u službi pojedinca, u, poretku. Malo čudno zvuči na srpskom jeziku, ali navikavajmo se…
U dalekim provincijama svetski inkognito tipovi drže moćne korporacije, a radnici, jeftina radna snaga, tokom rmbačenja od zvijezde do zvijezde, obavezno nosi pelene. Da ne bi gubili vrijeme, dok rintaju istovremeno obavljaju veliku i malu nuždu. Prskaju, i kopaju. Pišaju, i pišu. Brabonjče, i bilježe. Ali, kad prispije vještačka inteligencija i do najdaljih pustinja i najdubljih prašuma, roboti i slična plastika sa kacigama i kablivima i gvozdenim rukama hvataljkama, gazda uopšte neće morati trošiti silne zelenbaće na pelene i kese. S kim će gazda potpisati ugovor. To je pitanje svih pitanja. Sa onim koji je ovako počeo prevod Svetog pisma:“ Na početku je bilo Delo.“
Pa, ipak, u cijeloj priči ono što mnoge raduje jeste da u eri vještačke inteligencije, AI, neći biti potrebni advokati. E, to i ja potpisujem. Čemu advokat kad će vas braniti kompjuter. Čemu advokat ako se svima sudi. A ako se svima sudi onda su svi i sudije. Skoro da je i u našoj zabiti dospio takav svijet. Nema dana da mi neko ne sudi i presuđuje, ma ni ja ne ostajem dužan. I stvar je čista. Stvarno, prevršilo je sa odbranama i advokatima. Valjda će vas bolje braniti nešto sposobnije, a vještačka inteligencija jeste, valjda, nešto sposobnije, univerzalnije, ne treba ni vas u to ubjeđivati niti dalje o tome mozgati.
(Vaš predmet biće obrađen za nekoliko minuta, i neće trunuti u ormanima osnovnog suda…)
Valjda kompjuter, koji zna sve pravne nauke od Rima pa na ovamo, koji naizust zna i odbranu Sokratovu, i Hristovu, malo bolje zna šta je pravo, a šta nepravo. I vi bi angažovali moćni kompjuter. Međutim, spor ću svakako izgubiti, ali što mari, kao da sam sa državom dobio ikad ikakav spor. Što se mene tiče, uvijek sam bio kriv. I to mi je davalo snagu i držalo u životu. Tu me je bog vidio. Eto, jedino se tu, negdje, može, javiti, pukotina u zidu.
Samo da vas još ne zamajavaju u vezi sa činjenicama. Zaboravite na činjenice. Da, zaboravite na činjenice koje nosite u glavi ili u tašni. U buduće, u svim uređenjima neće se tretirati činjenice. U novoj elektrinskoj civilizaciji nema mjesta za suvoparne činjenice. Utuvite jednom za svagda, na cijelom mračnom horizontu operisaće samo kolektivna činjenica. I, kraj. I, okej.
Superorganizovani protok poretka daje prednost tolikim prikupljenim podacima koji vam se mogu učiniti nevažnim, ali vi ne možete pojmiti o čemu se tu zapravo radi, i šta se sve tu krije. Svako djelo ima svoju sjenku, a sjenka je važna, može se reći i najvažnija. Sjenka nije metafora. Nije ni pridjev. Nije ni imenica. Toliko o karakteru sjenke. Da vam ne ostanem previše dužan, evo da budem otvoren, i povjerljiv što ne bih smio, a radi se o manipulacijama. U najkraćem, u buduće, svijet će biti svijet manipulacija. A kad i manipulacije postanu žrtve manipulicija, smisliće nešto drugo. Nego, odužih, i sami znate o čemu tolkujem. A ako ne znate onda odnegdje pirka kroz pukotinu i osjećate što je još i gore.
U elektronskoj civilizaciji nestaće takozvane slobode i takozane ličnosti. Sa time nestaje još takozvanija tradicija i najtakozvanija prošlost.
(Djeca dolaze godine prolaze, pa šta, ništa, dokle će trajati ovaj projekat. I tu se zavezala prošlost i budućnost. Ako je takav taj poredak, odnosno projekat, i ja dižem ruke, i kažem, u pravu ste, i što prije urnišite sve i sva…)
Neće biti ni vlasti, ali ravnaćemo se prema svakoj vlasti iako je ne vidimo i ne sretamo. Ne može se zamisliti svijet vještačke inteligencije sa stanicom policije u Šavniku. U svakom smislu sve će se mjeriti kroz prizmu medija, a mediji su glavno političko oruđe. U tom smislu i novi svetski poredak i njegov iskorak u poredak vještačke inteligencije, pre svega su političko, i politika. U takvom svijetu niko vam ništa ne garantuje, pa otuda i tako banalno zvuče gore negde pomenute činjenice.
Vlast će obitavati u sasvim skrajnutim klubivima i podzemljima. Možda ste i vi ponešto načuli o tim rupama. Nije ni vama baš sve novo. Klubovi i jazbine, podzemlja i rupe, pune su poroka i zla. Tamo nema jezika, tamo se laje.
I iz tih rupa sve će biti posmatrano i svako osmatran. I ne samo to, znaće i šta mislite. Ali, to i neće biti teško budući da ste isprani i preprani. Preprana delija sa Preprana između Štitarice i Podbišća. U takvoj budućnosti neće imati ni štita, ni bića.
Elektronska civilizacija uništiće, razoriće pamćenje, to je pod brojem 1, a, pamćenje, zamijeniće univerzalna i sveopšta memorija. Pamćenje, pamćenje, ni pop ne može početi besedu što nas ne podsjeća na pamćenje. Pope, bog s tobom, dolazi drugo carstvo.
(Kako god, sačuvajte svoje selo, i prekopajte put da u njega niko ne može doći niti išta ujaviti. I, zagradite izvor na livadi, i stražarite na smjene. Po cijelu noć dok ne svane…)
