Sudija u predmetu „državni udar“: Ne postoje dokazi da su optuženi krivi za djelo koje im se stavlja na teret

Da bi se neko oglasio krivim za neko krivično djelo mora postojati izvjesnost u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela a koje činjenice su kao element bića krivičnog djela navedenim dispozitivom optužnice. Ovakve izvjesnosti u konkretnom slučaju nema te je sud donio presudu da se optuženi oslobađaju od optužbe jer nije dokazano da su učinili krivična djela za koje ih tereti specijalno tužilaštvo. Put ovom sudu je bio olakšan do utvrđivanja pravednog i potpunog činjeničnog stanja rješenjem Apelacionog suda kojim je ukinuta prva presuda i koji sadrži precizne upute kako se treba postupti u ponovnom postupku.

To je danas saopštio sudija Zoran Radović obrazlažući prvostepenu oslobađajuću presudu za sve okrivljene u slučaju „državni udar“.

Tom presudom lideri Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević oslobođeni su od optužbe zbog članstva u kriminalnoj organizaciji.

Od optužbe su oslobođeni i ruski državljani Eduard Šišmakov i Vladimir Popov, da su počinili krivično djelo ‘terorizam u pokušaju’. Prethodnom presudom u maju 2019. godine, za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i terorizam u pokušaju Šišmakov je osuđen na jedinstvenu kaznu od 15 godina zatvora, a Popov tri godne manje.

Bivši komandant žandarmrije Bratislav Dikić je oslobođen, za krivična djela terorizam u pokušaju putem pomaganja i stvaranje kriminalne organizacije.

Oslobođeni su i Predrag Bogićević i Nemanja Ristić za ista krivična djela. Branka Milić, Dragan Maksić, Srboljub Đorđević i Milan Dušić, državljani Srbije, oslobođeni su od optužbe, kao i Mihailo Čađenović.

Sudija Zoran Radović dao je u sudnici Višeg suda kratko obrazloženje prvostepene oslobađajuće presude.

„Da bi se neko oglasio krivim za neko krivično djelo mora postojati izvjesnost u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela a koje činjenice su kao element bića krivičnog djela navedenim dispozitivom optužnice. Ovakve izvjesnosti u konkretnom slučaju nema te je sud donio presudu da se optuženi oslobađaju od optužbe jer nije dokazano da su učinili krivična djela za koje ih tereti specijalno tužilaštvo. Put ovom sudu je bio olakšan do utvrđivanja pravednog i potpunog činjeničnog stanja rješenjem Apelacionog suda kojim je ukinuta prva presuda i koji sadrži precizne upute kako se treba postupti u ponovnom postupku“, kazao je Radović.

Potom se osvrnuo na gotovo ključno pitanje, a to je oružje, koje nikad nije ušlo u Crnu Goru a koje se nalazilo u iznajmljenoj kući policijskog službenika na Starom aerodromu što je snimio Mirko Velimirović nakon ulaska u Crnu Goru 12. oktobra 2016. i nakon odlaska u kancelariju specijalnog tužioca Milivoja Katnića.

„Taj snimak je pregledan u sudnici, a sud, tužioci, okrivljeni njihova odbrana i javnost su mogli vidjeti groteskne scene kada Mirko Velimirović ulazi u tu prostoriju i pokušava da da na jedan nespretan način snimi to oružje uzeto na revers iz policije. Sa strane su se mogli čuti glasovi pripadnika Specijalnog policijskog odjeljenja koji njemu tako zbunjenom sufliraju šta treba da radi. Po nalaženju ovog suda nije dokazano da je Mirko Velimirović od izvjesne osobe Fadilj na Mokroj Gori kupio oružje i da ga je po prethodnim instrukcijama Katnića rasklopio i bacio u jezero Gazivode. Niti je znao opisati gdje se to jezero nalazi, niti je znao kako je tu radnju izvršio. Mokra Gora je ogromna planina sa ogromnom površinom pa je za sud nevjerovatno da Velimirović tamo nalazi Fadilja bez nekog prethodnog dogovora sa nekim i bez telefonske komunikacije. To je kao da tražite iglu u plastu sijena“, kazao je sudija Radović.

Odlazak svjedoka saradnika Saše Sinđelića u Moskvu 27. septembra 2016. godine, takođe je itekako zavrijedio da se objasni.

„Saša Sinđelić daje detaljan opis sa nizom najsitnijih detalja koji su karakteristični za naučeni iskaz pri čemu na pitanje odbrane nije znao opisati zgradu SDT-a. Iz dopisa Ministarstva inostranih polova Ruske federacije od petog septembra 2018. godine u čiju autentičnost nema sumnje, se utvrđuje da je Sinđelić 27. septembra 2016. godine međunarodnim letom iz Beograda doletio na aerodrome Šeremetjevo kojom prilikom nije prešao državnu carinsku granicu Ruske federacije – odnosno nije prošao ni pasošku ni carinsku kontrolu. Istrog dana je iz tranzita odletio za Beograd. Na pitanje odbrane na jednom pretresu Sinđelić je dozvolio mogućnost da je sjedio u prostoru koji odgovara tranzitu što je u potpunosti suprotno njegovom iskazu da je proveden, kroz jedan hodnik zaobilaženjem pasoške kontrole“.

Radović je rekao da je činjenica da je Sinđelić toga dana ušao u Rusiju i bio u Moskvi gdje se susreo sa Edvardom Šišmakovim koji ga je kao organizator kriminalne organizacije angžovao da odradi posao u Crnoj Gori, utiče na parlamentarne izbore 16. oktobra 2016. godine.

„Ni oprema koja je trebala da posluži, prema optužnici za ulazak u Skupštinu Crne Gore i druge institucije a kojku je Saša Sinđelić predao MUP-u Srbije 25.10. 2016. godine, nije prenesena u Crnu Goru. Na snimku predaje se čuje kako Sinđelić govori da je to oprema koju on inače prodaje po buvljoj pijaci i nesporno je da se on time bavi. Dakle ni oprema ni oružje nijesu unijeti u Crnu Goru a ono oružje koje je snimljeno u iznajmljenoj kući na Starom Aerodromu poslužilo je da sudija za istragu po zahtjevu nadležnog Specijalnog tužilaštva donese naredbu za sprovođenje mjera tajnog nadzora.Iz sporovedenih dokaza je nadalje utvrđeno da su pripadnici Specijalne jedinice a koja je po optužnici trebala da preuzme oružje u Crnoj Gori, puca na pripadnike crnogorske policije i uđe i zauzme zgradu Skupštinu Crne Gore i ostalih institucija, uhapsi predsjednika Vlade Crne Gore Mila Đukanovića, proglasi pobjedu opozicije a u čemu bi aktivnu ulogu imali optuženi Mandić i Knežević, zapravio su se dan prije i na dan parlamentarnih izbora nalazili u reonu Zlatibora i Čajetine i nije dokazano da je radnja izvršenja pokušaja terorizma na teritoriji Crne Gore otpočela. Da bi se radilo o pokušaju krivičnog djela a postoji svršeni i nesvršeni pokušaj, radnja izvršenja treba da otpočne a da posljedica izostane nakon preduzimanja radnji izvršenja ili iz nekog razloga se ne dovrši radnja izvršenja“.

Radović je u obrazloženju presude naveo i da sve te radnje koje su navedene u optužnici su pripremne radnje za terorizam, te da nije dokazano da je započela radnja izvršenja „jer od svog tog silnog oružja I opreme jedino što je unijeto u Crnu Goru su dva telefona ‘lenovo'“.

„Kada govorimo o krivičnom djelu stvaranje kriminalne organizacije na odnosu na Vladimira Popova kojem se stavlja na teret da je zajedno sa Šišmakovim organizovao kriminalnu organizaciju, pri čemu iz svih provedenih dokaza se utvrđuje da se taj čovjek pojavljuje nekoliko puta, stoji sa strane kao neka vrsta obezbjeđenja, pa apsolutno nije dokazano da je on organizator kriminalne organizacije. U odnosu na optuženog Dikića, on je prema zadatku iz ovog krimi plana trebao da postupa po nalozima organizatora kriminalne organizacije sa kojim nikad nije imao bilo kakav kontakt bilo koje vrste. On je navodno imao zadatak da vrši provjere lica koja trebaju biti vrbovana za članstvo u toj kriminalnoj organizaciji, da dođe u Crnu Goru na dan parlamentarnih izbora i na protesnom skupu organizovanom od strane Demokratskog fronta drži na okupu druge pripadnike kriminalne organizacije, organizuje njihove kretanje, upravlja pripadnicima u sukobu sa pripadnicima Uprave policije radi nasilnog ulaska sa političarima Demokratskog fronta u Skupštinu Crne Gore. Iz iskaza Sinđelića i Velimirovića utvrđuje se da Dikić nije znao ni za kakvo oružje niti je imao komunikaciju sa bilo kojim pripadnikom ove kriminalne organizacije, a kako je to predstavljeno optužnicom kao ni sa onim ljudima koji su iz Srbije došli u Crnu Goru. Sa njim je u Crnu Goru došla i njegova emotivna partnerka Kristina Hristić koju je Specijalno tužilaštvo optužilo da je kao pripadnik kriminalne organizacije ugovarala sastanke između ostalih članova i da je sa svog mobilnog telefona za potrebe optuženog Dikića ostvarila komunikaciju sa Sinđelićem i Mirkom Velimirovićem. Da bi neko preduzeo ove radnje on mora imati svijest i volju za to. Očigledno je da iz njene odbrane i Dikića da ona apsolutno nije znala i jednostavno mu je dala telefon tako što je pritisla tipku, a poruka je otišla Mirku Velimiroviću prilikom njihovog putovanja iz Bara u Podgoricu. Ovim se iscrpljuje cijela njena uloga“, naveo je Radović.

Doao je da je Maksiću, Đorđeviću i Dušiću stavljeno na teret da su zajedno sa Brankom Milić imali zadatak da izazivaju nerede i sukobe, napadaju policiju, nezakonito i nasilno uđu u Skupštinu Crne Gore i druge institucije zbog čega su vozom iz Srbije došli u Crnu Goru.

„Ovo vijeće kao i svi oni koji su prisustvovali suđenjima vidjeli su kako izgledaju ovi optuženi odnosno da se radi o ljudima u poodmaklim godinama. Po nalaženju ovog vijeća jedino ono što je izvjesno je da su oni na dan parlamentarnih izbora došli vozom iz Srbije u Podgoricu gdje im je Velimirović oko 15 časova dao 250 eura za prenoćište i hranu i da se vrate nazad u Beograd. Osim toga, kako je navedeno, i sam Mirko Velimirović je kazao da oni nijesu znali za oružje i planirane sukobe i slično što im se stavlja na teret. U odnosu na optuženog Mihajla Čađenovića koji je imao zadatak da kao pripadnik kriminalne organizacije postupa po nalozima organizatora prenosi poruke između pripadnika organizacije i službenim vozilom prevozi druge pripadnike kriminalne organizacije koji su se satajali u inostranstvu. On je 3. marta 2016. godine zajedno sa Nikić Ananijem, službenim vozilom krenuo u Beograd radi sastanka sa Slavkom Nikićem kojeg je navodno trebalo vrbovati za člana kriminalne organizacije“.

U obrazloženju presude Radović je kazao i da je Mihajlo Čađenović kao vozač Nove srpske demokratije komunicirao jedino sa Andrijom Mandićem i Milutinom Đukanovićem.

„On je 3. marta 2016. godine prevezao jedno lice do Beograda gdje nije prisustvovao sastanku između tog lica i Slavka Nikića, nije imao nikakvu komunikaciju sa organizatorima i ono što je dokazano tokom suđenja je da je Čađenović postupao kao i svaki vozač – tako što je imao obavezu da preveze neko lice od tačke A do tačke B. Kada su u pitanju Andrija Mandić i Milan Knežević, oni su u februaru 2016. godine zvanično posjetili Rusku federaciju na poziv partije „Jedinstvena Rusija“ i svako je znao za tu njihovu posjetu. Nema ni jednog dokaza da su Mandić i Knežević u Moskvi imali komunikaciju sa Šišmakovim koji je prema navodima optužnice organizator kriminalne organizacije. Govori koje su oni održali 14.10. 2016., uoči parlamentarnih izbora 2016. kada se saslušaju cjelovito ne odudaraju sličnim govorima drugih političara sa ovih prostora. Naslušali smo se takvih govora i prije i poslije njihovog izlaganja pa i sa oštrijom konotacijom, ali se iz njihovih govora ne može zaključiti da su pozivali na demonstracije i okupljanje ispred Skupštine, niti je to bilo planirano a što proističe iz iskaza saslušanih svjedoka Predraga Bulatovića, Nebojše Medojevića, Slavena Radunovića, Milutina Đukanovića, Gorana Danilovića. Radi se o motivacionim političkim govorima koji su imali za cilj da izvedu na izbore veći broj njihovih pristalica“, kazao je Radović u obrazloženju presude.

(Vijesti)