Stvarni, a ne lažni, put pomirenja Crne Gore

Piše advokat Vladan Bojić

Osećati se ili se deklarisati – Srbinom ili Crnogorcem, nije apriorna vrijednost, kao što nije ni približno dovoljno da bi bio – valjan čovjek. Za to je potrebno mnogo: da težiš, i da tragaš za vrijednostima, koje po prirodi stvari definišu sve ono – što smatramo čovjekom, dakle: i karakter, i moral, i etos, znanje, obrazovanje, i saosjećajnost i sve druge determinante koje u zbiru tek čine čovjeka – dobrim čovjekom.

Pa onda, ako to smatraš važnim, možeš izreći deklaraciju ili osjećaj pripadanja naciji, i čak možeš da izađeš iz svog identiteta i da ga izdaš, i da usvojiš drugi, ali samo za, i počev od sebe, ne unazad, ni unspred ma kome – nametati drugima na silu ili nevoljno – tvoj identitet, tvoj osjećaj pripadnosti. To je sfera nespornog prava na privatnost svih ljudi.

Ne vidim razloge: zašto bi neko – izlazio iz identiteta svojih predaka i usvajao “novopečeni”. Ali, kao zagovornik – slobode, prihvatam i to, pod uslovom: da niko nema pravo da prepravlja prošlost, da je nenaučno i na plitak i kafanski način iskrivljuje. A, uopšte nije sporno da ima pravo da se sam sa sobom “opredeljuje i nagađa” kakogod želi, jer je to stvar izbora – stvar slobode. Da bi krenuo u to, svaki čovek mora dobro da se “naoruža” i ozbiljnim znanjem i obrazovanjem. To je nužno, da ne bi sam sebe i svoje pretke i potomke zbog svojih zabluda, ili loših strasti ili utilitarno – iz golih interesa ili iz sjemena posijane mržnje dalekosežno kompromitovao.

Možemo osramoćivati sami sebe, to se nikom i da se hoće ne može zabraniti, ali ne i da sramoti svoje – pretke i potomke.

To je put pomirenja u Crnoj Gori. Stvarnog i iskrenog pomirenja, a ne ovakvog lakrdijaškog, partijskog, inatnog, taštig, lažnog, zle ćudi, naumljene iz ove “marvljive” vlasti. Nije u redu da zbog tih razloga čovjek nameće svojim potomcima da izvrgavaju ruglu sopstvene pretke jer će nedovoljno promišljeno poništiti svoje vrednosti.

“Istorija se ne dogovara” i ne utvrđuje – ni u otužnim politikantstvom prožetim Ustavom i zakonima. Ona jednostavno postoji i takva je kakva je. Naša je. Možemo prigovarati argumentovano – ali ne i njome trgovati za potkusurivanje. To se ne radi. Osjećanja i ljubav nisu na berzi, ni za trampu, ni na prodaju. Nije elementarno svojstveno prosvećenom čovjeku.

NJegoš je drugo ime Crne Gore, On se ne da, ni “prati” ni ribati, ni dirati. Svako osporavanje NJegoša je udar u sam temelj Crne Gore. A sada i ovdje nam treba stvarno, a ne nikako ovo “lažno pomirenje” u grotlu i vrevi mutljaga prizemnog strančarenja i plitkog političarenja.
Ozbiljni i priznati istoričari se naravno trebaju baviti istorijom, ali nikako ne sa unapred doloznim zadatkom, ne, sa apriornim kreacijama, sve u cilju da ugode sadašnjim političarima. Političari naravno treba da se bave ozbiljnim društvenim problemima i temama u svim sferama društva. A oba ta svojevrsna “staleža”, treba da svesrdno omoguće, da podstreknu i da pruže: dovoljno utemeljenje, da se u narodu Crne Gore stvarno pokrene proces – mirenja. Po svim osnovama, dijagonalama i paralelama.

Sadržaj sadašnje “posude” u koju je “usuto i dosipano novocrnogorstvo”, je van svake razumne sumnje, antipod svega što je Crna Gora oduvijek bila i što u stvarnosti i realijama jeste. Zašto? Zato što se u naše društveno tkivo vratilo i reuspostavilo bogoborstvo, bratomržnja, produbile stare i obrazovale nove “tačke razdora”. Sve se jasnije iz dana u dan vidi da su “sijači mržnje”, dok su tu mržnju utemeljivali i usijavali s jedne, s druge strane Crnu Goru u tolikoj mjeri krali, da su je na kraju – ukrali narodu. Ona je danas ni manje ni više nego – Ukradena zemlja.
Pomirenje je živ i stvaran proces, nije nekakva ni EU direktiva. Ono mora biti naše, a ne tuđe, ono mora otvoriti svaku našu ranu da bi je zaliječilo i svaku našu prećutanost i mrak da bi osvijetlilo. Karakter pomirenja je takav da se ne može ni nametati ni uterivati. Uostalom kad dođu smutna vremena i kada se voda zamuti kao ova, stoljetna, stara poslovica kaže, vrati se svojim korijenima.Tako će ovaj narod krenuti iz procesa vrenja u proces – zrenja. Poslednji je čas.