STROGO, STROŽE, NAJSTROŽE…
Piše: Emilo Labudović
Na ovaj način se komparira pridjev „strog“, a stepen komparacije je ili stvar izbora ili situacije, ličnosti ili pojave na koju se isti odnosi. I, kad je o jeziku, pravopisu ili stilu riječ, kod upotrebe ovog pridjeva uglavnom nema problema jer se ova lekcija usvaja još u četvrtom osnovne. Ali, postoji jezik u kojem se pri korišćenju ovog pridjeva lako može „okliznuti“. Taj jezik je jezik diplomatije.
U diplomatiji svaka olako izgovorena riječ, pridjev pogotovo, može da izazove dalekosežne posledice. Zato se diplomatskim jezikom govori oprezno i pipavo, kao da se gazi po jajima, pri čemu se strogo vodi računa da se ostavi prostor za korak unazad. A to podrazumijeva da se superlativ, kao najviši stepen komparacije, rijetko koristi jer pogrešno upotrijebljena riječ je isto kao i ispaljeni kuršum, metak lutalica. Ali, ovo očigledno ne važi za diplomatsko izražavanje i diplomatsku komunikaciju koju koristi Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore. Ministarstvo čiji je kurs definisala i još uvijek njime upravlja DPS, čiji se tragovi otvorene izdaje ni danas ne mogu ukriti.
Najsvježiji primjer takvog bezglavog istrčavanja crnogorske diplomatije je reakcija na najnoviji incident koji se dogodio na Kosovu. Oružani sukob policije tzv. Kosova sa grupom Srba u selu Banjska, pri čemu su poginuli jedan policajac i četvorica Srba, naišao je na žestoku reakciju diplomatske javnosti Evrope, pa i šire. Jer, svakodnevna eskalacija pritiska na kosovske Srbe, kojim Kurtijeva administracija, uz podršku nekoliko moćnih „sponzora“, pokušava da ovu svetu srpsku zemlju etnički očisti, lako bi mogla da se pretvori u ratno žarište najširih razmjera. I stoga ne čudi osuda incidenta koja je stigla sa mnogih adresa. Ali, ni sa jedne od njih nije stigla tako žestoka reakcija kao iz Podgorice. Najžešća. I najstrožija.
Čak i one zemlje za koje se, s pravom, sumnja da stoje iza kulisa scene na kojoj se odvija Kurtijev šou i prizivanje rata, reagovale su uobičajenim diplomatskim vokabularom: relativno uravnotežena osuda i poziv objema stranama na suždržanost i povratak dijalogu. Licemjerno -da, diplomatski – takođe da. A samo je diplomatska Crna Gora NAJSTROŽIJE osudila „napad na policiju i smrt kosovskog (albanskog) policajca“! O drugoj strani, o drugim žrtvama – ni riječ. Jer, onaj koji jednom izda mora dovijeka da se dokazuje.
Nije prvi put da Crna Gora isprednjači kada je o sipanja soli na ranu Srbije riječ, i to onda kada to od nje niko i ne traži. Čak i onda kada najveći broj od 193 države svijeta, uključujući i jedan broj vlasnika njene „nezavisnosti“, to jednostavno prećuti ili ignoriše. Ali, u ovom slučaju bilo je nečega i iznad politike. Bilo je žrtava, na obje strane. Čak je i predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, izrazio žaljenje i uputio saučešće porodici poginulog policajca. Koliko iskreno, to samo on zna, ali da je postupio diplomatski i državnički – znaju svi. Ali, za MVP Crne Gore srpske žrtve su ono što su odvajkada bile – kolateralna šteta.
Crnogorski državnički brod koji, kao „ukleti Holanđanin“ luta međunarodnim vodama, sudarajući se sa polovnim političkim kreaturama kakve su Eskobari, Šmitovi, Picule, Čanci i ini, i ovog puta se nasukao na greben samopoštovanja. Jer, mada crnogorsko umjereno i recipročno reagovanje, bez obzira što ga niko nije tražio, ne bi spasilo ni kosovske žrtve ni kosovsku situaciju, spasilo bi, makar i djelimično, samo obraz države koja se do grla uvalila u kloaku međunarodnih odnosa. Žestoko, žešće, najžešće.
Samo najmoćnijim državama je dato da se u diplomatiji ponašaju kao slon u radnji sa porcelanom. One male, nemoćne i nesposobne, ovu djelatnost moraju da obavljaju sa mnogo opreza, pipavo i u rukavicama. U protivnom, posrtanje i puzanje, bezglavo lutanje i klimoglavi na sve strane, žestoko, žešće i najžešće, nastaviće se bez kraja i konca.
Teško zemlje koja sebe nema.