“Strah od litija spustio DPS toliko nisko pa u strahu od gubitka vlasti nude dilove SPC”!

Piše: Advokat Vladan S. Bojić, predsjednik pravnog savjeta IN4S

Predsjednik Vlade Crne Gore je objavio da je s predsjednikom Crne Gore prije nekoliko dana (uoči rušenja konaka pri manastiru Svetog Vasilija Ostroškog kod Ulcinja) obavljen dug i iscrpan sastanak s Mitropolitom Amfilohijem i Vladikom Joanikijem za razrešenje spora u vezi sa zakona s dugačkim, a lažnim nazivom.

Sastanak je pripremljan i organizovan na način na koji se inače uobičavaju ovako osjetljive teme, van medijskih dometa i pritisaka, na kojem su premijer i predsjednik umjesto predloženog nacrta Zakona o izmjenam i dopunama, uvrstili novu temu a s dva diskursa:

1. Preustrojavanje Crkve;

2. Privremena obustava primjene zakona.

Naravno da su Mitropolit i Vladika odbili te neučtive i neustavne teme, pa je Predsjednik Vlade videvši da predstoje litije, požurio nepošteno da javno saopšti „njihovu istinu“ i „građane i vjernike“ privuče sebi a odvuče od Crkve jer se Crkva držala dogovora o diskreciji. Tu nije bilo nikakve državničke dostojnosti, već je prevladao veliki strah – strah od litija.

Strah od litija DPS-a da po svom partijskom programu osnuje crnogorsku crkvu je opravdan, čak i očekivan, ali nije se vjerovalo da će se spustiti toliko nisko da uz sve to Crkvi nudi dilove.

Pravnom laiku se može učiniti da je „dil“ teška i gruba riječ, ali u kontekstu Ustava i zakona, posredi je zapravo „laka riječ“ za ono što se dogodilo. Naime, prema čl. 95 5 Ustava Crne Gore jasno je određena nadležnost Predsjednika Crne Gore, gdje nema ni natruha od nadležnosti da on ima ma kakvu nadležnost u „privremenoj obustavi primjene zakona“.

Ako je to bila njegova želja kao Predsjednika DPS u ostvarenju partijskog programa, u pravu je poznato da se ni država ne smije uplitati u ustrojstva vjerskih zajednica, kao što to nije smjelo ni da se pomene drugim.

Ergo, drugim vjerskim zajednicama Crna Gora je zajemčila nedodirljivost u unutrašnja pitanja a za Mitropoliju i eparhije SPC u Crnoj Gori, taj aksiom sadržan i u čl. 14. st.1 Ustava ne važi. I Predsjednik je u skorijem snimku iz 2001. pravilno rekao da država ne može osnivati crkve.

Kada ostavimo po strani ponude Predsjednika CG, treba izvidjeti otkuda nadležnost Vladi, odnosno Predsjedniku Vlade CG da nudi „privremenu obustavu primjene zakona“. Čl. 100 Ustava CG je utvrđena jasna nadležnost Vlade CG, tačkom 1 st.1, da Vlada inter alia – „izvršava zakone“.

Zato se vraćamo naravno na zakonodavnu vlast i čl. 82 3 Ustava Crne Gore u tački 2 st.1 kaže da Skupština donosi zakone. Donijete zakone nesporno izvršava Vlada Crne Gore, ali u njima ni jednu zapetu, ni slovo ne smije promijeniti, a taman posla „privremeno obustaviti primjenu“. Pravništvu je poznato da se u konkretnom slučaju konkretni zakon mogao i smio samo zakonom izmjeniti i to u bilo kojem segmentu, a naravno i segmentu primjene. On je stupio na snagu i u primjeni je nakon usvajanja i promulgacije od 27. 12. 2019. osmog dana od objave u Službenom listu Crne Gore 9. januara 2020. u skladu sa čl. 146 st.1 Ustava Crne Gore. Svaki pa i ovaj zakon s lažnim nazivom, može se izmjeniti putem noveliranja/izmjena i dopuna. Zakon o izmjenama i dopunama isključivo donosi Skupština kao zakonodavna vlast, na isti način kako je donijet. U suprotnom, džaba bi Skupština donosila zakone, kad bi ih Vlada i Predsjednik države prema svojim dilovima primjenjivali kad hoće, otkad, dokle. To je obesmišljavanje pravnog poretka.

Dakle da zaključim, još je Monteskje u svom čuvenom djelu „O duhu zakona“1748. utvrdio nužnost trojne podjele vlasti, na čemu je izrasla evropska, odn. njemačka kovanica o pravnoj državi i angosaksonska o vladavini prava. Notorno, zakone donosi Skupština a izvršava Vlada. Ali ni Vlada nema vlast „dalju od izvršavanja zakona“.

Sve da su Predsjednik CG i Predsjednik Vlade htjeli to što su nudili, morali su prethodno izraditi nacrt, odn. predlog zakona o izmjenama i dopunama zakona i proslijediti ga Skupštini na usvajanje. „Ruku na srce“ svakom prosječnom pravniku bi teško pala izmjena/dopuna koja bi normativno glasila ovako: „da se privremeno obustavlja primjena zakona do odluke Ustavnog suda i do odluke ESLJP u Strazburgu“. Kod ove prve instance je problem što ona sama ima problem, a druga, odlučuje o pojedinačnik aktima a ne o opštim aktima kakav je prvenstveno zakon. Rezimirano, i jedno i drugo je jako nedolično.

Ne treba smetnuti s uma da je Crkva prihvatila ponudu Vlade za dijalog, pod uslovom da je tema promjena a ne primjena zakona, pa je Vlada poziv za dijalog prerušila naširoko i nadugačko.

Crkva je uvidjela njen cilj, da samo prikrije stvarne namjere, tj. da ugasi litije i osvoji vlast.

Episkopski savjet SPC u Crnoj Gori je prozreo ove naume vrhovnika crnogorske vlasti i najavio litije što je u skladu s crkvenim kanonima, traženjem vjernika i iznevjerenih, jer su one zadnja crkvena linija odbrane, jer je sistem zakazao: Kad sistem zakaže pravedni ljudi ustaju.

Proklamovan hibridizovan režim u Crnoj Gori je prevazišao, nadmašio sve, pa i njega samog.

Objelodanjivanje „spremne istine“ sa sastanka, Predsjednik Vlade, danas, uoči početka litija nije pošten, a nekmoli državnički čin. Iako su nakon tog neprihvatanja dila krenula rušenja i hapšenja, zabrane ulazaka, protjerivanja, Crkva je održala svoju riječ, a vrhovnici vlasti su učinili to što je u prosvjećenom svijetu prosto nezamislivo: da vlast huška vjernike na Crkvu!

Današnja javna izjava premijera je nesumnjiv de facto, poziv na rat protiv Crkve, tj. causa belli, tj. objavljivanje odlučujućeg razloga kojim se izmišlja objašnjenje i povod za– ono što će biti.

Episkopski savjet SPC u Crnoj Gori i Pravni savjet su učinili sve i to pod progonom i stigmom, krivičnim procesuiranjima, optužnim aktima. Uprkos svemu – i dalje mole za iskren dijalog.