Sto godina od ubistva Boška Boškovića: Crnogorskog oficira je ubio komita Jusuf Mehonjić

Piše: Udruženje građana Vraneš
Iz štampe je izašao rad mr Tadije Boškovića :Sto godina od ubistva Boška Boškovića. Do sada najcjelovitiji prikaz na ovu temu . Na ovaj rad se čekalo sto godina. Bošnjaci ovom događaju pridaju veliki značaj, žele ga podići na nivo genocida , i ako se termin genocid uvodi 1946.godine, i to UN. Nesporno nad nedužnim muslimanskim stanovništvom u mirnodombskom dobu u Tomaševu i Pavinom Polju izvršen je zločin 1924.godine i da je po tadašnjim izvještajima ubijeno ispod 100 Turaka, nijesu ubijana djeca i žene.

 

(Boško Bošković)

O ovom događaju se izbjegavalo pričati i pisati.To nameće sumnju , da iza toga stoji neka moć , država. A kad država iza takvih stvari stoji, stvar se zataška, ide se u pogrešnom pravcu. Ovaj zločin nije organizovala tadašnja država. Treba biti pošten i reći , čim je država saznala da se zločin izvodi, naredila je komandantu Pljevaljskog vojnog garnizona da to zaustavi što je i uraeno. Povedene su i istražne radnje i ne mali broje lica je privedeno, zatvoreno , isleđivano, osuđivano. Formirana je i državna Komisija sa Krečkovićem , dr Milanom Martinovićem, bjelopoljskim muftijom Mustafom Salihbegovićem…koji su poimenično popisali sve ubijene i taj broj je znatno ispod stotinu. Kako je vrijeme prolazilo broj bijenih se povećavao. Na žalost broj žrtava se ne povećava samo u Vranešu. Dali je država mogla više uraditi je drugo pitanje.Zbog manjkavosti u istrazi , javljale su se različite verzije oko ubistva Boška Boškovića : ko ga je ubio , koga je mogao ubiti, motiv ubistva, nalogodavac , ko je sve učestvovao , koliko je žrtava bilo i sl.

Ubistvo Boška Boškovića je samo povod a posledice su daleko složenije i bolnije po Srpski narod Vraneša. Narod Vraneša 5. vjekova je trpio zulume, genocide, klanja, dranja, ubijanja, paljenja i silovanja , pljačkanja , odvođenja muške djece u janičare od strane Turaka, što je najveći i najtragičniji genocid. Turci su u Vranešu samo u jednom danu 1826.godine srušili i popalili 26 crkava i manastira. Nakon Berlinskog kongresa 1878.godine Turci su činili brojna zlodjela nad Srbima na području Polimlja, Vasojevića, Sandžaka. Šemsi pašina 1906, napada na Vraneš sa 40. 000 vojnika,sa tri strane. Turci su spržili Vraneš, pobili, poklali sve Srpsko da je ostao samo onaj koji je uspio da pobjegne preko Tare. Ni pasiji kolac nije ostao.

Balkasnki ratovi donose slobodu Srpskom narodu . U Prvom Svjetskom ratu muslimani sa ovih prostora pristupaju Austro-Ugarskoj vojsci , formira se vojna muslimanska formacija od preko 10.000 vojnika, koja će učestvovati i u napadu na Rusiju. U tim Turskim formacijama učestvuje kao oficir i komita Jusuf Mehonjić iz Grančareva i Husein Bošković.iz Maoča . Pokoravanjem Crne Gore 1916.goine od strane Austroukarske, turci-muslimani stupaju u njihovu službu kao milicija-šućkori. Od 1916-1918.godine, muslimanska milicija je ubila mnogo Srba. Teror se nastavlja i u Kraljevini SHS. Odmetnici Jusuf Mehonjić i Husen Bošković od 1918-1924. godine ubili su sa saradnicima preko 800 najuglednijih Srba : načelnika, inspektora, oficira , vojnika, žandara , sveštenika, domaćina.. Komite je pomagala Italija, slala oružje, municiju, hranu, odjeću, jer je imala pretenzije na dio Jugoslovenske teritorije.

(Jusuf Mahonjić)

Boško Bošković je poginuo 7.novembra 1924.godine, na Obodu kod Šahovića. Boško je smrtno stradao, njegov pratilac Mileta Bošković je ranjen i pružao je otpor. Sa više hitaca pogođen je i konj Boškov. Među prvima koji su stigli je grupa žandara koja je bila u zasjedi komitama kod Rogova krša, koja je čula plotune. Među njima je bio i Grujica Ašanin. Pitali su Miletu ko ubi Boška, on je odgovorio Turci, pucali su iza onih bukava. Tamo je nađena srebrena duvanska tabakera sa inicijalima J.Mehonjić, više čaura talijanskih pušaka, a to oružje su imali samo turske komite, nađena je hrana.Nađena hleb i pita iz tepsije. Srbi tada nijesu imali tepsije . Na Bošku je bio zlatni opasač, koji je nestao. .. Mileta je odnešen u Tomaševo radi medicinske intervencije. Grupa od 200 Poljana došlo je ne čekajući dolazak državnih istražnih organa , odnijeli Boška u Mojkovačka Polja. Veliki narod sa lelecima i tužbalicama je žalio Boška. Visoki državni činovnici Nikodim Cemović ,Milan Terić, kao i brat Boškov oficir Sekule, obratili su se narodu, sa pozivom na osvetu, jer se Boško ne žali lelekom i tužbom već osvetom. Tako je pošlo put Vraneša oko 2.000 Poljana i prekotaraca na osvetu. Mjesno stanovništvo uglavnom nije učestvovalo u zločinu, već su spašavali komšije i kumove Turke. Glas se pronio da je Boška ubio komita Jusuf Mehonjić sa saradnicima.

Ovu tvrdnju mr Tadija Bošković podkrepljuje brojnim dokazima. Turski istoričari , publicisti su utvrdili 11 genocida na Bošnjacima Balkana.Prvi genocid je polom Turaka na Beč 1683-1692.g, Drugi 1711.godina Istraga poturica, a Šahovići su Osmi po redu genocid nad Turcima , što oni žele obilježiti ove godine i podići neko znamenje tim povodom u Vranešu. Vraneš to neće dozvoliti.

Ovaj događaj je poprimio veliko bošnjačko interesovanje objavljivanjem romana Milovana Đilasa „Besudna zemlja „ , 1958.godine. Đilas kaže da je ubijeno 350 nevinih žrtava u Vranešu. Takođe Đilas iznosi da su Boška Boškovića ubili komite -zelenaši koji su se protivili ujedinjenju, braća :Radoš i Drago Bulatović, da im je suđeno u Kolašinu i da su oni priznali ubistvo. Navodno im je motiv bio što je Boško napastvovao njihovu sestru i što je u krvi ugušio revolt Rovačana oko ujedinjenja. Niti je Bulatovićima suđeno u Kolašinu niti su oni priznali ubistvo , niti im je Boško silovao sastru. Braća Bulatović su ubijeni 8.matra 1928.godine u mjesto Rvno u Donjoj Morači. Takođe netačne su tvrdnje da je Boško šamarao Dimitrija Bulatovića, jer je toliko bilo prisutnih Bulatovića da to nebi dozvolili, tako da i ta predpostavka ne stoji.

(Ubijena braća Bulatović)

U „Muslimanskom glasniku „ 1991.godine, Đilas sam sebe demantuje, i oko broja ubijenih, kaže da nijesu ubijana djeca i žene. Takođe Đilas sada ima drugačije vienje i oko braće Bulatović, jer Đilas više nije siguran u iskazu kao ranije.

Neki autori tvrde da je u vrijeme ubistva Boška Boškovića, Jusuf Mehonjić, boravio u Albaniji , što je netačno..

O stradnju muslimana u Tomaševu i Vranešu , pisali su :

-Dr Šerbo Rastoder , Mr Sait S.Šabotić, Mustafa Memić, Prof.dr Mustafa Imamović, Osman Destanović ,Dr Muhamed Šestanović , Novak Adžić , Prof.dr Žarko Šćepanović, Dr Asim Dizdarevi , Prof.dr Ilija Vujošević , Pero Radović , Dr Mustafa Spahić , Muharem Omerdić , Hakija Avdić , Husein Bašić,Mihaio Lalić , Jevrem Brković , Marko Vešović, Mijailo Ašanin , Mr Petko Bošković , Milan Bulatović i drugi. Skoro svi se oslanjaju na pisanje Milovana Đilasa, ma da ima i drugačijih kazivanja , da je Boška Boškovia ubio Jusuf Mehonjić sa saradnicima.

O ovom događaju pisala su i ondašnja glasila:Sarajevska „Pravda“, Beogradska „Politika“, „Glas Crnogorca „i drugi. Međutim autori novijeg datuma iznose da je ubijeno mnogo više nego što je ondašnja štampa objavljivala , čak da je ubujeno 350, 500, 750, 1.000, 2.000 a da je protjerano više hiljada Muslimana.

Do kakvih je podataka došao mr Tadija Bošković.

Boško Bošković , je ubijen je 7.novembra 1924.godine na Obodu kod Šahovića .Ko je ubica ?

Milan Bulatović je zapisao : „Bilo nas je više kod Budimira Čogurića, starog 90 godina, predratnog maturanta, oficira JNA, 13.januara 2010.godine. Čogurić kaže :“ Bio sam gost 1974.godine u kući Mursela Mekića iz Boljanine.Musel je rekao: Pobratim Boška Boškovića bio je moj otac Husen Mekić, koji je živio u Stevanovcu kod Mojkovca do Boškove pogibije, posle su odselili u Boljaninu. Boško je bio pobratim i sa Amirom Muslićem iz Muslića kod Šahovića i bio mu je u goste. Boško je bio pripit i uvrijedio je Amirovu snahu našto se Amir uvrijedio i riješio da ubije Boška.Pripremao mu je ubistvo preko Jusufa Mehonjića. Jusuf se protivio jer je znao za posledice. Na uporno insistiranje Amira Muslića, Mehonjić odluči da ubije Boška. U zasjedi na Obodu su bili : Jusuf Mehonjić, Viličić, sestrić J.Mehonjića, Nuho Hot iz Karajukića, i Amir Muslić. Naišao je Boško i ubijen je. Ovo je istina sve drugo su nagađanja „.Onda su svratili u Belojeviće kod Mišnjića i ručali kuvano jagnje, pa odatle kod DŽema Toske, trgovca u Karajukiće da uzmu 100.000 dinara u zlatu kao obećanu nagradu.

Milan Bulatoviće dalje piše o boravku prof. sa Karlovog univerziteta u Pragu Matije Murka , koji je ispitivao kulturno bogastvo ovog dijela Sandžaka, gdje govori da se bojao Jusufa Mehonjića koji je tada boravio u Sandžaku .

Nešo Joksimović, Pavić Radović, Mile Joksimović (poslanik u Skuptini Kraljevine SHS), istaknute političke ličnosti tog i kasnijeg doba, istakli su da ja Boška Boškovića ubio Jusuf Mehonjića sa saradnicima, a da je vještu igru igrao Nikola Pašić sa Muslimanima oko podrške Radikallnoj stranci.

Miloš Valhović, pukovnik u penziji, Zeković David, Ramo Hasanbegović, Joksimović Milinko, Joksimović Sekule su uz elaboraciju istakli da je Boška Boškovića ubio Jusuf Mehonjić.

Zejnilović Šaban iz Rasova kod Bijelog Polja, kazao da mu je Hajdar Dautović iz Dauta selo Grab -Pavino Polje, 1943.godine ispričao :“ Kada smo se spremali za ubistvo Boška Boškovića, Jusuf Mehonjić je odredio dvije busije na Ceru i na još jednom mjestu. Čim smo primijetili da Boško dolazi podigli smo puške spremne. Boško i Mileta su naišli. Prvi je je pokušao da puca bratučed Jusufov. Jusuf je rekao „Boška ću ja da ubijem „. Povukao je oroz i Boško je kao pokošen pao sa konja i mi smo zapucali pa se i njegov pratilac Mileta srušio sa konja. Zatim smo napustili busiju.

Šaban Zejnilović,kaže da se Jusuf dugo dvoumio oko Boškovog ubistva. Govorio je ako to uradimo za Muslimane ne može biti većeg zla i Muslimanima neće biti mjesta u ove krajeve. Kako nije mogao odoljeti pritisku Amira Muslića iz Šahovića, jataka , J.Mehonjića se odlučio na taj čin. Moja majka i Amir Muslić su od dvije sestre, a grijeh je ne reći istinu kad sam se odlučio da govorim.

Bajram Mehonjić iz Grančareva, živio je u Bijelo Polje priča: “Sin Jusufa Mehonjića Lutvija ,posjetio me je u Tirani 1942. godine. Talijani su nas lišili slobode, oduzeli konje i robu i zatvorili. Naš rođak iz Grančareva Hako Mehonjić se pokrstio za dva vola. Jusuf ga je išamarao i on se vratio Alahu. Majka mi je pričala da joj je Amir Muslić trgovac pričao da mu se Boško Bošković umiješao u porodicu , nešto sa snahom , a Boško je bio veliki ženskaroš. Amir je bio jatak J.Mehonjića i tražio je da Boška Jusuf ubije. Jusuf se odupirao tom činu pod izgovorom da će turska sirotinja to morati platiti životima. Na kraju je Jusuf ubio Boška, i posle ubistva sa Huseinom Boškovićem došao u Skadar. Jusuf je desetak kilometara od Skadra ubijen .“

(Husein Bošković, Jusuf Mehonjić, Hakija Mehonjić)

Ćorić Tadiša, bio je tada u najam kod rođaka,čuvao ovce, čule su se puške, stigao sam na lice mjesta.Konj sa podignutom desnom nogom je bio ranjen. Boško je ležao na leđa sa donje strane puta sa masnicom na čelu . Izmeu bukava našao sam čaure i pokupio ih.Tada se puno pričalo da je ubica Jusuf Mehonjić, a kanije se proturile priče da su ga ubili komite Bulatovići.

Velizar Vlaović, dipl.pravnik iz Beograda ,prenosi kazivanje đeda Gavra .U prijepodnevnim satima, začuli su se plotuni. Gavro je bio sa ocem Obradom i kumom Milovanom Minićem. Neko ga je dozivao o Gavro pomagaj izgibosmo. Sva trojica su dograbili puške i dotrčali na mjesto ubistva. Ispod džade u šumi vidimo Miletu Boškovića kako drži kolaš u lijevoj rucui iz koga je pucao a desna ruka mu je bila ranjena. Boško je ležao na leđa ispod puta na jednom zakržljalom bukovom čečaru. Na pitanje Gavrovo ko je pucao Mileta je rekao Turci. Tada su stigli Nikola Jakšić sa ženom Ikonijom sestrom od strica Boška Boškovića i on je pocijepao košulju i previo Miletu. Iznad puta na 20-30 metara nalazi se deblja bukva , vidio je djelove hrane , opuške i fišeklije-čaure. Gavro i Obrad su zatvoreni u Mojkovac i tamo proveli oko mjesec dana, jer su prvi stigli na mjsto ubistva a bili su naoružani. Prvo se govorilo da su ubice Turci a kasnije Bulatovići.

Pred generalom Danilom Jaukovićem, Panto Bogavac sa grupom Mojkovčana davali su izjave. Neki od njih su tvrdili da su prvi stigli na mjesto ubistva, ne pominju Miletu, pa su te izjave diskutabilne. Nikola Jakšić je tvrdio da su Radoš i Drago Bulatović dolazili kod njega i negirali su ubistvo Boška Boškovića, što je logično, kako bi Boškova sestra mogla gledati i služiti krvnike. Neka kazivanja da je Boško ubijen 8.novembra 1924.godine na Mitrovda je netačno, ubijen je 7.novembra. Boško nije ubijen po mraku nego prije podne.

Redžep Kijametović, profesor, pričao je Milanu Bulatoviću. Zastupao sam stav da su Srbi ubili Boška Boškovića. Ahmet Pepeljak, šef Mjesne kancelarije na Sipanju mi je rekao da nijesam u pravu istina je drugačija. „Boška Boškovića je ubio Jusuf Mehonjić. Povod za ubistvo je zločin Boška Boškovića nad Musimanima u Koritima 1912.godine . Bošković je za jedan dan ubio 63 Muslimana -seljaka koji nijesu bili naoružani. Produžio je put Pešteri ali su ga spriječili srpski vojnici. Boško je počinio greške nad Muslimanima Vraneša. Zato je Jusuf odlučio da mu se osveti ubistvoom . Postavi Jusuf zasjedu na Ceru i ubije Boška. Odatle Jusuf odlazi preko Lima u Godušu kod jataka Murata Mučića. Sjutra Jusuf izađe na Sipanjsku kosu , izvadi dvogled i dugo je posmatrao u pravcu Vraneša. Mučić ga je pitao šta toliko posmatra, Jusuf mu je rekao :“Slušaj Murate , ja sam ubio Boška Boškovića. Vidiš li da se primjećuju kolutovi dima iznad Vraneša, Ono Srbi pale muslimanske kuće i ubijaju nedužnu sirotinju „. Muslimani su znali da je Jusuf Mehonjić ubio Boška Boškovića, ali su govorili neka ostane da su ga Srbi ubili mi treba da ćutimo to je najbolje.

Hajro Kolašinija, kaže da mu je Bele (Belo ) LJuca u turskoj se prezivao Paljanin, rekao da je bio u zasjedi sa Nuškom LJucom iz Godijeva i Jusufom Mehonjićem kad je ubijen Boško Bošković.

Mijailo Ašanin , je zapisao da je stari Rkonjac od sto godina, pričao sa hodžom da je Jusuf Mehonjić ubio Boška Boškovića zbg ljubavi Boška sa jednom vraneškom muslimankom. Hodži je došao Jusuf Mehonjić na ispovijedanje zbog ubistva.Zabrinut i tužan. „Došao sam hodža da se ispovijedim u tvom prisustvu“. „Nije znao arapski pa je ponavljao za hodžom..Obećao je da neće više grijehe činiti i da će prestati sa ubistvima.

Bukvić Huzeir, pravnik publicista, kaže :“Moja pokojna baba -bika -bijača Šata bila je u rodu sa Jusufom Mehonjićem. Poslije Boškove pogibije Jusuf je svratio kod moje babe i rekao „ Šato ja ubih Boška Boškovića“. Šata mu je odgovorrila „ Jusufe, nijesi ti ubio Boška već nas Turke „. Ovu priču znaju sve komšije u Kukuljama. U zasjedi su bili pored Jusufa : Nuško LJuca iz Korita, (taj LJuca će ispričati pred Milošem Vojinovićem , publicistom, u Istambulu da je ubio Boška Boškovića) , Huaein Viličić,iz Brodareva, sestrić J.Mehonjića.

Dr Šerbo Rastoder kaže da je u vrijeme Boškovog ubistva bio pao snijeg, da je na tom mjestu mali šumarak. Što nije tačno. Ovce su pasle, bilo je kopno a n a mjesto ubistva se nalazi stara bukova šuma.

Profesor Uglješa Prebiračević, istoričar iz Bijelog Polja, reagujući na rad dr Šerba Rastodera :“Kad su vakat kaljali insani 1924 „, između ostalog kaže : „položaj srpskog stanovništva na prostoru Peštera -Bihora i Vraneša u predvečerje balkanskih ratova bio je veoma težak….Boško Bošković je znao da je Iliju Popovića, ubili ljudi Hajradin Čelić-Bibić. Na dojavu jataka da se Boško Bošković nalazi tih dana u Vranešu, Jusuf Mehonjić kreće sa svojom odabranom petočlanom družinom sa Peštera , silazi niz Godijevo,Laholo i kod Zatona prelazi Lim pa preko Ramčine dolzi do Rogova krša, pa kod svog jataka Amira Muslića u Šahoviće. U dogovoru sa Amirom i sa još dvojicom njegovih ljudi prave zasjede i ubijaju Boška, vraćaju se istim putem na Pešter i sa novcem odlaze u Albaniju. Boraveći na Pešter kod jataka, saradnici Jusufovi su dvogledom vidjeli dim iz Vraneša , što je Jusufa ražalilo, i kazao je da je znao šta će se desiti. Postoje i dalja svjedočenja Bošnjaka i Srba oko ubistva Boška Boškovića, i sve se uglavnom svodi da je Jusuf Mehonjić sa saradnicima ubica.

Tihomir Balšić u knjizi „Buđevo i Bioca“piše,da je sin Hajrudina Čelić- Bibić, Vejsil, tražio od Mehonjića da mu osveti ubijenog oca . Ima još brojnih svedočenja u prilog ove teze. Kazivanje profesora Prebiračevića je skoro idnetično sa tvrdnjama Tihomira Balšića .

Ko je Boško Bošković ?

Rođen 1885.godine u Donjim Poljima . Oficirsku školu završio 1903.godine na Cetinju. Godine 1908. bio je ađutant Poljskog bataljona i učitelj. Od 1914.godine komandant Poljskog bataljona. Istakao se u boju na Glasincu. Kapitulacijom Crne Gore biva zarobljen. Kasnije će biti veliki pobornik ujedinjenja, istakao se u Božićnom ustanku. Bio je okružni načelnik u Kolašinu i inspektor Ministrstva unutrašnjih poslova za Crnu Goru.Kako nije riješio oficirsko pitanje 1924.godine napušta vojnu službu i pristupa Demokratskohj stranci LJube Davidovića. Slovio je za bogatog čovjeka , oženjen od imućne porodice. U Šahovićima je kupio kuću i preprodavao turska imanja. Bio je veliki prijatelj sa Kaljićima koji su držali 500 askera stajaće vojske u Lijesci, a imao je i više pobratimstava sa Turcima. Pripisivali su mu da je bio lokalni nasilnik. Vlastima su se obraćali građani i organi i ukazivali na nasilje Boška Boškovića. Navodno da je bio napasnik na žene, da je ljude šaketao, maltretirao, vrijeđao, trpao u tamnicu.

Međutim treba sagledati i drugu pozitvnu stranu Boška Boškovića. Crna Gor je bila oskudna i nije davala dovoljno hleba svojim sinovima. Majke i očevi su sanjali da im sinovi budu junaci za narodnu pjesmu. Iz te želje razvila se ljubav za rodni kamen i za slobodom. Javila se i ljubav za heroja čovjeka. To je bio vrhovni kult posle Boga. Iz jednog takvog zanosa rodila se čestita generacija oficira zahvaćeni hukom za oslobođenje . Boško je oličenje te generacije. To je generacija koja je život cijenila samo koliko može biti u funkciji sreći roda i otadžbini. Boško je pripadao tim sanjarima i zauzimao vidno mjesto među njima. Bio je slobodouman. Govorio je otvoreno u oči svakom pa i prijatelju. Bio je rođen za bunu i vojevanje radi bolje sudbine. Bio je bez straha, prirodan i očevidan. Boško je bio i veliki kavaljer što je da kako bitna osobina njegovog karaktera. Kad se sve uzme Boško je bio lijepa figura oficirskog kora u to doba. Kavaljersta nema kod sebičnog . To je dato malom broju ljudi. Volio je ono što čovjeka čini čovjekom . Dovoljan je bio samo jedan susret pa da se vidi Boškova ličnost. Bio je čovjek određnog stava. Kavaljer po nagonu. Nije bio vještački formiran. Za građu samog čovjeka potrebne su urođene osobine. DŽaba je škola ako iz duše ne izvire ono prirodno, majčinim mlijekom zadojeno. Rođenjem dobijaš život a Crnogorski krš ljude oblikuje da postanu kršni i veliki. Boško je imao lika iz narodne poezije, što ga čini kavaljerom, junakom , glasom i oficirskim stasom. I zato je Crna Gora majka primjera časnih ljudi i junaka. I Boško je jedan od tih ljudi koji su činili Crnu Goru plemenitom majkom ljudskog soja. Grijeh je i sramota ubiti takvog deliju iz zasjede., krijući iz busije kraj druma. A đe je bilo to srce to mudo da Bošku izađe na megdan. Boška su čekale tri zasjede. Na Boška su plotuni pucali.

Na mjestu ubistva Boška Boškovića nađena je srebrena tabakera sa mnogramom „J.Mehonjić“. Nađena je pita i hleb iz tepsije . Srbi tada nijesu imali tepsije . Nađeno je oko 30 fišeka na jednom mjest od talijanske puške, a to oružje su imali samo zloglasne komite Jusufa Mehonjića iz Grančareva i Huseina Bošković iz Maoča.

Nikola Pašić je poslije ubistva Boškovog preduzimao sve mjere da preko aga i begova i Mehmeda Spaha vođe Muslimana , pridobije muslimane za svoju partiju.U tome je uspio. Radoš i Drago Bulatović su progašeni za ubice. Muslimani su uz to dobili obeštećenja za svoja imanja i oduzetu zemlju agrearnom reformom. U mjestima sa većinski muslimanski stanovništvom Radikali su ubjedljivo pobijedili na izborima 1925.godine pa i u Vranešu.

Boško je smrtno pogođen na Obodu kod Šahovića. Na sebi je imao zlatni opasač o kome se mnogo ne zna ali se može naslutiti. Pratilac Boškov Mileta Bošković je ranjn u desnu ruku a iz lijeve ja pucao iz kolaša na Turke. Konj Boškov je ranjen sa više metaka. To je bio najbolji alat u Vranešu. Bio je vlasništvi Novaka Žižića. Boško je tražio da kupi alata, ali Novak nije htio da ga proda. Novak boravi u Bijelo Polje, i na pazarni dan , prilaze Muslimani i zagledaju alata. Jedan kaže, „ne sviđa mi se biljeg na alatu, vlasnik njegov će brzo poginuti“. Novak se prepadne i pozove Boška i proda mu alata . Poslije 4 mjeseca Boško pogine a alat bude pogođen sa više metaka. Alat se oporavi, vrati se u Tomaševo, niko ga nije hti prihvatiti sve do 1941.godine, kada su došli Taliani, i Alat je završio na njihovoj trpezi.

PS/ Bošnjaci vide samo svoju istinu, njih rane drugih ne bole. Projektovali su 11 genocida nad Bošnjacima Balkana. Prvi je na Beč 1683.g. Drugi 1711.godine -Istraga poturica, Osmi je u Tomaševu-Vranešu 1924.godine. Koliko bi Srbi imali takvih i težih genocida. Za njih je svaki dan pod Turcima bio genocid.

Vraćanjem na prošlost ne može se stvarati srećna budućnost. Izmišljnjem događaja i njihovo hiperbolisanje stvara još goru smutnju. Mi smo osđeni da živimo zajedno. Živimo iskreno i sa poštovanjem, gradimo bolju budućnost. Dosta o genocidima i pripisivati i povećavati žrtve. Vranešani su ljuti , ogorčeni, na pomisao o genocidu svakome se diže kosa na glavi.

Molimo Reisa Rifata Fejzića, Bošnjački odbor i stručnu i laičku Bošnjačku javnost, da se ne dižu tenzije, živomo u slozi, usvojimo Deklaraciju o građanskom pomirenju, Deklareaciju o osudi totalitarnih komunistički režima, Otvorimo tajne dosijee, Vratimo oduzetu imovinu građanima, Uredimo izborno zakonodavstvo, nemaju pravo da nas poslanici obmanjuju , tražimo efiksnije tužilaštvo i sudtvo, oduzimanje imovine od lopova i kriminalaca, Zakon o lustraciji i mnogo toga. Pomozimo i Valdi i Skupštini jer su to naše institucije i gradimo bolju budućnost.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)