Piše: Momo Joksimović
U ono staro vrijeme, kad su ljudi živjeli bliže zemlji nego danas, i kad se svako jutro oslanjalo na sunce kao na brata, postajala je jedna posebna vrsta ljubavi. Nije se ona zvala ni strast ni erotika – nijesu ljudi imali te riječi – ali su ih osjećali dublje nego iko danas.
U Vranešu, među brdima što se nadvijaju kao velike ruke nad selom, sve je imalo svoj ritam. Kada bi se razdanilo, čobani pođu ka stazi, djevojke ustanu da pomuzu krave, voda poteče iz bućata, a selo se puni tihim šumovima života. Ali ispod svega toga, kao nevidljiva podzemna rijeka, kretala se mlada ljubav: stidljiva, tiha, ono što se vidi u očima više nego u riječima.
Djevojka kada krene po vodu, ponese kantu na kuku i kosa joj padne niz leđa. Pod suncem izgleda kao da joj se sjaj sliva niz pletenice. Mladići to vide, ali se prave da ne gledaju – da osjete miris sapuna i mlade kože. Uvečer, kad se smiri stado i kad posljednja ovca uđe u tor, počinjala je ona tiha, nevidljiva igra koja se ne uči nigdje. Njihovi pogledi bi se sreli preko ograde od pletenog pruća, i sve što je nekad bilo daleko, odjednom bi postalo blizu. Nije trebalo da se govori. U očima se vidjelo sve: i želja, i strah, i ono predavanje koje samo mladi znaju bez riječi.
Vodenica je bila posebno mjesto. U njoj je sumrak uvijek trajao duže nego napolju. Drvo miriše na starost, voda huči ravnomjerno, a kamen se okreće kao srce što kuca. Kad bi se mladi našli u vodenici pod izgovorom da pogledaju urog ili da zamijene brašno, tišina bi postala gusta. Čak i da ništa ne kažu, sve je već rečeno.
Ona bi se nagnula da dohvatiti vreću, a njena kosa bi se spustila niz rame, blisko, toplo. On bi se naslonio da uradi nešto bezvezno, samo da osjeti kako je tu, na korak, na dah od njega. U tom trenutku bi i najobičniji šum vodenice postao melodija koja drži sve na okupu, da se nijedan trenutak ne prospe kao zrno kukuruza kroz prste.
Seoska vraneška erotika nije bila u dodiru – nego u nedodiru. U onome što je moglo da se desi, a nikada da se kaže. U njihovom stidu bilo je više topline nego u današnjim riječima.
Na poljanama, kad se sretnu na putu ka stogovima sijena, njihovo pribranо „Pomaže Bog“ nosilo je više značenja nego čitave ljubavne pjesme. On bi, dok priča s njom, gledao u travku što drži u ruci, samo da ne gleda direktno u njene oči, jer bi ga one izdale. Ona bi, dok sluša, nagrizala usnu, kao da tim čuva nešto što bi trenutno izletjelo iz nje.
Kada bi oboje krenuli istim putem kao slučajno, sjenka bi im se susretala u sumraku i igrala jedna preko druge. U tim dugim ćutanjima, u kojima je vjetar svirao kosom, a trava im se pljela oko nogu, desilo bi se ono najjače: osjete jedno drugo, iako se ne dotaknu.
A bilo je i onaj trenutak ispod lipe, ispred kuće, kada se selo smiri a noć se spusti. Djevojka bi izašla da unese rublje što se suši, a on bi baš tad prošao pored kuće. Na trenutak bi zastao, ona bi se okrenula, i sve bi stalo – i vrijeme, i svjetlost, i galama odozdo s druma. Te sekunde vrijedile su više nego čitavi razgovori.
U tim starinskim ljubavima nije bilo žurbe. Sve je išlo sporo, kao zrenje voća, kao hodanje kroz rosu, kao riječ koja se kaže tek kad postane teška od osjećaja.
Ta ljubav, taj stid i treptaj, bili su najčistiji oblik erotike koji selo nije poznavalo – onaj koji budi dušu, a ne sramoti je, onaj koji ti zatalsa krv, a ipak te ostavi uspravnog, čovječnog.
I zato, braćo moji stari Vranešani, kažu:
„Nije ljubav u onome što se vidi, nego u onome što se sluti.“
A u Vranešu – slutilo se sve!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Jel to posle 1924?