Piše: Kasper I
I ne treba ti mnogo naučnih radova da bi osjetio ono što svi, prije ili kasnije, primijete: tijelo počne da “priča” da više nije isto kao prije. Starenje nije jedan trenutak, nego niz sitnih promjena koje se gomilaju toliko tiho da ih čovjek često ne vidi dok ih ne vidi odjednom.
Najprije se javljaju one stvari koje su najvidljivije. Koža postaje tanja, suvlja, manje elastična. Fine linije oko očiju, takozvane “bore smijalice”, postaju stalne, a ne samo tragovi mimike. Stručna literatura to povezuje sa postepenim padom kolagena i elastina – proteina koji daju koži čvrstinu i elastičnost . Upravo zbog toga koža vremenom počinje da “popušta”, gubi tonus i formira bore, naročito na mjestima koja se najviše kreću – oko očiju i usta.
Nije slučajno ni to što mnogi ljudi prve ozbiljnije znakove starenja primijete u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim. Biologija je tu prilično jasna: tada se već počinje osjećati pad regenerativnih sposobnosti ćelija, a i spoljašnji uticaji – sunce, stres, način života – počinju da ostavljaju vidljiv trag .
Drugi znak koji gotovo uvijek upada u oči jeste kosa. Prvo nekoliko sijedih, pa onda sve više njih. Sijeda kosa nastaje kada folikuli prestanu da proizvode melanin – pigment koji daje boju dlaci . Nije to samo estetska promjena, nego biološki signal da se procesi obnavljanja usporavaju.
Ali starenje nije samo ono što vidiš u ogledalu. Mnogo ranije počinju promjene koje osjetiš, ali ih ne povežeš odmah. Umor koji dolazi brže nego ranije. Sporiji oporavak nakon fizičkog napora. Zglobovi koji “podsjećaju” da postoje. San koji više nije isti kao nekad.
U medicinskim analizama starenja često se govori da se radi o postepenom slabljenju funkcija organa i usporavanju ćelijske obnove. Organizam i dalje radi sve što je radio, ali sa manjom rezervom i sporijom adaptacijom . To je možda najtačniji opis: nije da tijelo prestaje da funkcioniše, nego prestaje da funkcioniše “mlado”.
Zanimljivo je da se i u mozgu dešavaju slične promjene. Nije to nužno gubitak pamćenja, kako se često misli, nego više osjećaj da informacije ne dolaze tako brzo, da koncentracija traje kraće, da se čovjek lakše “umori od razmišljanja”. Nauka to povezuje sa promjenama u nervnim mrežama i sporijom komunikacijom među ćelijama.
Postoji i još jedan, manje vidljiv ali vrlo karakterističan znak: promjena u načinu kretanja i držanju tijela. Ljudi često ne primijete da počinju da se blago pogrbljuju, da hod postaje sporiji ili “teži”. To je kombinacija mišićnog gubitka, zglobnih promjena i jednostavno – navika koje se godinama talože.
Ono što je važno razumjeti jeste da se starenje ne događa odjednom, niti na isti način kod svih. Genetika, način života, stres, ishrana, sunce, san – sve to utiče na to koliko brzo će se ovi znakovi pojaviti i koliko će biti izraženi. Dvije osobe iste godine mogu izgledati i osjećati se potpuno različito.
U savremenim istraživanjima sve se više govori i o tome da starenje nije ravna linija. Postoje periodi kada se promjene ubrzaju – posebno u srednjim godinama – kada se odjednom čini da se “sve promijenilo u par godina”. Nije to subjektivni utisak, nego stvarni biološki skokovi u načinu na koji se organizam mijenja .
Na kraju, možda najtačniji “znak” da smo počeli da starimo nije ni bora, ni sijeda, ni sporiji korak. To je trenutak kada prvi put primijetiš razliku između onoga kako si se osjećao prije i kako se osjećaš sada. Ne nužno loše, samo drugačije.
Starenje, u suštini, nije kvar tijela. To je njegova istorija koja se polako ispisuje na koži, u pokretu, u energiji i u načinu na koji doživljavamo sebe.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
