Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori poznatija pod nazivom Podgorička skupština bila je narodno predstavništvo Crne Gore po završetku Prvog svjetskog rata a zasijedala je od 24. do 29. novembra 1918. godine u Podgorici. Kakve je odluke donijela i u čemu je bio njen značaj bila je jedna od Tema Jutra Prve televizije gdje su gostovali Budimir Aleksić, potpredsjednik Vlade Crne Gore za nauku, obrazovanje i odnose sa vjerskim zajednicama, Filip Vučetić, istoričar, i Predrag Ražnatović, istoričar i profesor.
Budimir Aleksić je kazao da je do podgoričke skupštine došlo jer su se stekli uslovi posle viševjekovne borbe srpskog naroda na prostoru Kraljevine Crne Gore i Kraljevine Srbije ali i svim ostalim prostorima srpskog naroda za oslobođenje i ujedinjenje u jednu nacionalnu državu.
„U tom smislu se i srpski narod u Crnoj Gori organizovao. Organizovani su izbori za Skupštinu koji su bili u potpunosti demokratski u šta nema nikakve sumnje, zasijedala je Skupština, donijela odluku o ujedinjenju Crne Gore i Srbije i zbacivanje dinastije Petrović Njegoš sa vlasti. Po mišljenju svih nepristrasnih istoričara, to je najznačajniji događaj u istoriji Crne Gore i kruna svih napora naroda sa ovog prostora. Njen značaj se ogleda u tome što je ispunjen jedan nacionalni ideal za koga su vjekovima ginuli najbolji sinovi ove zemlje. Obnovljena je srednjevjekovna srpska država a koja je obuhvatala i ovaj prostor“, kazao je Aleksić.
Podsjeća i na tursku okupaciju, a da su se nakon nje stekli uslovi da se realizuje ideal čemu je težio čitav srpski narod a to je ujedinjenje u jednu nacionalnu državu.
Istoričar Filip Vučetić kazao je da su ključne odluke donešene 26. novembra. a da je jedna od njih da se Crna Gora ujedini sa Srbijom i zajednički sa njom stupi u državu Srba, Hrvata i Slovenaca.
„Zbacili su dinastiju Petrović, oduzeli imovinu i zabranili im povratak u Crnu Goru. Na taj način je Crna Gora prisajedinjena Srbiji i tako zajednički je ušla u sastav kraljevstva. To je bila glavna i najznačajnija odluka donešena 26. novembra 1918. godine“, kazao je Vučetić.
Predrag Ražnatović je kazao da je sve rađeno sa voljom velikih sila.
„Mi pričamo kao da smo mi sami donosili neke odluke i da nije postojao niko u svijetu ko je uticao na to. Treba znati da su to godine Prvog svjetskog rata i da su to njegove završne godine. Velike sile su odlučile da ne unište Austrougarsku i da je rasparčaju, a da to nisu uradili od ujedinjenja ne bi bilo ništa. Svakako da su predstavnici Skupštine planirali kako da dalje ide tok ujedinjenja a sve se odigralo značajno brzo. Od ujedinjenja sve se odigralo brzo, već 1. decembra je proglašena zajednička država a posle toga je delegacija sa Gavrilom Dožićem išla da kralju Aleksandru preda dokument“, kazao je on.
Ražnatović dodaje da je crnogorsko društvo bilo podijeljeno po ovome, velika većina je bila za ujedinjenje i vjekovni san ali je manji dio bio uz kralja u egzilu.
„Oni su bili u lošijoj poziciji a sve ove težnje srpskog naroda bio je na rezonanci velikih sila i naravno da taj plan kako će se odvijati dalje proces ujedinjenja i kako će se život uvesti u normalu prepušten je jednom tijelu koje je predstavljalo 5 ljudi. Radilo se da se napravi Skupština na čitavoj teritoriji Jugoslavije, privremeno narodno predstavništvo, i skupina najuglednijih ljudi iz Crne Gore na čelu sa Andrijom Radovićem su ušli u privremeno narodno predstavništvo“, kazao je Ražnatović.
Jedan manji broj pristalica je takav da se prenaglašava broj pristalica koji su tada podigli pobunu koja je jako brzo neutralisana.
Aleksić je kazao da se tada nije postavljalo nacionalno pitanje i nije postojalo podjele na Srbe i Crnogorce već su svi Crnogorci shvatali da su ne samo integralni, već elitni dio srpskog naroda.
„Svi su se Crnogorci osjećali Srbima i to ne spore ni montenegrinski pseudoistoričari i ideolozi koji osporavaju legitimitet podgoričke skupštine. I bjelaši i zelenaši su bili za ujedinjenje, ali su zelenaši željeli ravnopravne osnove i da to ujedinjenje treba da izvede i proglasi onaj saziv Skupštine iz 1914. godine. Oni nisu dovodili u pitanje ujedinjenje već način ujedinjenja. Svi su oni glasali, zelenaški poslanici, na Skupštini 26. novembra za ujedinjenje. Svih 165 poslanika Podgoričke Skupštine glasalo je za odluke podgoričke skupštine odnosno za ujedinjenje Crne Gore i Srbije odnosno detronizovanje dinastije Petrović Njegoš“, kazao je on.
Danas, dodaje on, se nameće da su tu postojali eksponenti Srbije koji su bili za ujedinjenje a sa druge strane neki Crnogorci koji su bili protiv.
„Ta se neistina nameće preko medija, obrazovnog sistema preko kulturnih ustanova već 30 godina i to ulazi u svijest narodnih masa što je potpuna neistina. Ovo su istorijske činjenice koje se mogu provjeriti u čitavoj ozbiljnoj literaturi“, kazao je Aleksić.
Vučetić podsjeća da kada se govori o 1918. godini, tvrdi da u tom periodu dolazi do velikih svjetskih promjena.
„Nestaju 4 carstva, njemačko, austorugarsko, rusko, tursko carstvo. U tom periodu nestala je i Crna Gora kao mala nezavisna država iz prostog razloga što nijedan od saveznika nije želio da jednu malu kulturno i ekonomski zaostalu državu finansira u budućnosti. Ušli su u sastav jedne veće države. U toj jednoj državi bila su i veća očekivanja. Crnogorci su smatrali da njima pripada veći dio kolača, da treba više da budu zastupljeni u Vladi, na ministarskim pozicijama, u Vojsci i tu dolazi do nezadovoljstva. Kada govorimo o Božićnoj pobuni, ovdje postoji samo i isključivo dinastički sukob. Zelenaši ne odbacuju ni ujedinjenje ni srpstvo, već da se treba vratiti kralj iz emigracije i da tek onda treba sprovesti ujedinjenje“, kazao je istoričar.
Napominje da je potrebno voditi računa da je knjaz Nikola još 60-ih godina potpisao sporazum sa knezom Mihailom kada se odrekao prestola u njegovu korist.
„Nakon smrti kneza Mihaila Obrenovića, knjaz Nikola smatra da kad dođe do ujedinjenja srpskog naroda da će on biti na čelu te države. On je 1903. kada je došlo do smjene dinastija u Beogradu i kada su Karađorđevići došli na presto bio nezadovoljan i smatrao da je ta njegova pozicija ugrožena. 1918. se to i pokazalo a glavna dinastija su bili Karađorđevići. Kod crnogorske migracije je postojala i ideja da dođe do smjene, da knjaz Nikola prepusti presto kralju Aleksandru pa da on onda prepusti presto nekom Petroviću. Knjaz Nikola i ljudi oko njega su uglavnom bili nezadovoljni što nisu došli na čelo države“, kazao je on.
Napominje da, ukoliko bi se smjenjivali, priča bi možda bila lakša.
„Ali i da se vratio u Crnu Goru ne bi došlo do većih promjena i ujedinjenje bi bilo sprovedeno. Kralj Nikola je bio najveći zagovornik ujedinjenja do 1918. Čak i za vrijeme Obrenovića, mnogo veći je bio, i mnogo više forsirao tu priču“, kazao je on.
Ražnatović je, vrativši se na volje velikih sila, kazao da su pokrovitelji ujedinjenja bile Francuska i Velika Britanija a imali su korist da uspostave svoj poredak.
„Istoričari smatraju da su od 1918. godine nestala 4 velika carstva i da postoji niz malih država koji ide od Baltika do Grčke, jedan srednjeevropski stub koji je bio zaštita od komunističkog Sovjetskog saveza. Danas, ništa u Crnoj Gori ne biva bez volje velikih sila. To što se desilo 2006. godine je takođe volja velikih sila i nije nikakva želja Crne Gore za otcjepljenje. Posljedice su bile toliko teške u novim istorijskim procesima da su neke nove sile došle do izražaja. Tu možemo računati i taj kontraproces jer je to bila vjekovna želja i san. Nakon sna, onda slijede malo drugačije emocije, a sve naknadno, Crna Gora postojala samo da se odvoji od Srbije i povuče odluke Podgoričke Skupštine“, kazao je on.
Dodaje da je narativ Crne Gore takav da ide na što većem distanciranju od Srbije.
„Nakon svih političkih promjena, ne možemo valjano proslaviti najsvjetlije djelove naše istorije, ne možemo da promijenimo programe, vratimo ćirilicu, jer narativ mora biti takav“, kazao je on.
Dodaje da od volje velikih sila zavisimo i danas a zavisimo i onda a probleme na Balkanu neće rješavati nijedna naša mala država a jednom će se ponovo sjesti na velikoj konferenciji i tu će se riješiti naša sudbina a da bi se to dogodilo, mi moramo na valjan način valorizovati prošlost i na pravi način prezentovati.
„Bojim se da stvari ne idu u tom smjeru“, kazao je on.
