Obaveza je da svojim odlukama nikada ne naštetimo Srbiji i srpskom narodu gdje god živio

Piše: Goran Danilović

Dokle god srpske političke partije ne shvate da je svaka međusobna svađa i politička tuča pogubna i da odlaže rješavanje za nas gorućih problema, i to na dugi rok, Srbi u Crnoj Gori se ne mogu nadati da će brzo svanuti drugačiji dan.

Svađe su nas koštale preskupo—politike bi potom lutale do krajnosti, a nacionalni interes bivao bi zaboravljan i zatrpan pod šutom međusrpskih obračuna. Nova geracija srpskih političara počinjala bi svaki put nanovo i to ne od početka nego poizdalje, sa ranijeg nedovršenog kraja.

Svako od nas, sa životnim i političkim iskustvom, morao je konačno naučiti da smo u svađama nedopustivo lični, da mržnja razara svaku nadu, da smo jedni drugima trajniji neprijatelji nego što smo istrajni u sunarodničom prećutnom razumijevanju; zapravo, nama ne trebaju drugi neprijatelji.

Srpska politička i nacionalna misao zastale su kada je većina Srba povjerovala da smo pobijedili 2020. godine, da je progonima i nepravdi kraj, te da smo rašrafili mehanizam koji je drobio i nas i naša prava. To je, međutim, bio samo dokaz da smo kao zajednica nedovršeni, da nismo izgradili nacionalne, kulturne i političke institucije, da srpstvo nismo definisali kao istorijski kod najboljeg u trajanju, nego kao šansu da naplatimo višedecenijsko maltretiranje nastalo kroz prisile svih vrsta, a ponajviše, ipak, kroz samoporicanje.

Srpske politike u Crnoj Gori, nažalost, nisu nikada bile razumijevajuće nego oruđa međusrpskih nesporazuma. Naši temelji moraju biti u duhovnosti, prosvjeti i kulturi, a sve ostalo će doći po redu.

Čime se god bavili to se na kraju mora uzidati u ovo prvo; političko djelanje sa smislom, a ne kao svrha sebi. Politika nije konačni cilj—besmislena je ako je tako; politika je oruđe da stignemo do cilja.

Pobijedili smo onomad u političkom „boju“, a izgubili potom „za stolom“; izgubili ili poklonili pobjedu mnogim isluženim kadrovima – „preletačima“, umjesto da otvorimo puteve našim mladim ljudima koji nas sve manje razumiju.

Srpskom političkom odgovoru mora prethoditi srpski dogovor, a onda i prvo i drugo da unapređujemo pred izazovima koji su sve veći.

Da bismo odgovorili onima koji nas u produženom trajanju čine građanima drugog reda u Crnoj Gori, prethodno moramo da se dogovorimo. To ne znači da sve srpske političke partije i pokreti imaju „jednu glavu i jednu kapu“! Ne, naprotiv. Raznolikost i u srpskim opcijama ne smije se vještački gušiti—to je najmanje što možemo učiniti jedni za druge.

Za početak Srpski dogovor započnimo ispruženom rukom, a onda da se obavežemo da ćemo u svakoj prilici, bili u opoziciji ili na vlasti, u skladu sa svojom političlom snagom, beskompromisno braniti prava i slobode srpskog naroda; srpski jezik, srpske nacionalne simbole i konstitutivnost srpskog naroda u Crnoj Gori. Ono što ne može danas ne smije značiti da ne može sjutra – već sjutra.

Iako Srbe u „građanskim partijama“ te teme ne zanimaju, ili su im na kraju liste prioriteta, ne smijemo sa njima voditi politički rat; jednom će nam biti važni.

Ključne tačke u našem Dogovoru moraju biti iskrenost i odgovornost; a trajna je obaveza da svojim odlukama nikada ne naštetimo Srbiji i srpskom narodu gdje god živio.

Bili ili ne dio Evropske Unije, ne treba se oslanjati na evropske institucije, nego na prijateljske narode u Evropi i van nje, koji cijene i znaju doprinos srpskog naroda evropskoj kulturi i civilizaciji.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)