ŠTA NAM BI TE PADOSMO?

Piše: Emilo Labudović

Upeklo, rode moj, upeklo, kao da nije oktobar, a sunce se od jutra kinđuri i ogleda u moru „srme“ po zemlji prosutoj, što bi rekla teta Desanka. Zemlja tvrda, još vlažna pa prijanja za motiku. Krompiri rijetki, ali krupni, slaba utjeha i još slabija nagrada seljačkom trudu i znoju, ali pravdam i sebe i njivu slabom godinom. Odmičem polako, sve češće „ispravljam“ utrnula leđa, a ovo malo posne njivice koju još branim od korova i bujadi, čini mi se, oteglo se kao Obilića poljana. Znoj, kojem, reklo bi se nije vrijeme, nasrće na oči, pa sam ga ugledao tek kad me je njegov duboki, duvnom nagriženi i prozukli glas trgao iz duboke uronjenosti u samoću i tišinu jesenjeg jutra.

Moj rođak, godinama mlađi a likom već zašao u pozne godine, nazva dobrojutro i otpočini na travu poviše njive, ne obazirući se na njenu orošenost. Zna da ne pušim, ali već vadi kutiju sa „krdžom“ i zove me da „zapalimo po jednu“. „Odmori, kaže, neće njiva pobjeći, a vidim da si već ufitiljio“! Pravim se sa ne konstatujem ironiju u njegovom pozdavu, odlažem motiku i sijedam pored njega, prethodno podastrvši neku gunjinu, na šta se on samo blago osmjehnu i promrsi: „omekšalo dupe u gradu, a, rođače“? Ćutimo, dok on ogrubjelim i nateklim, ali za ovu operaciju hirurški preciznim, prstima mota cigare za obojicu. A „krdža“ ljuta i opora, toliko da je jedva pućkam, dok on dubokim uzdahom uvlači čitavo povjesmo dima, na šta se svaki put vrh cigarete užari i plane kao grotlo vulkana. Kratko razmijenismo one neophodne i rodbinske informacije o zdravlju, porodici, ljetini, stoci, ali iz njegovih sve kraćih i nestrpljivijih odgovora slutim da je svratio drugim „poslom“.

„Šta bi ovo, rođo“? – provali odjednom iz njega, uz uzdah negdje sa dna duška. „Koje“? – odgovaram, mada dobro znam šta ga boli. „Ovo te padosmo iz srpskog“, više jeknu nego što progovori. Poćutah malo, pažljivo smišljajući šta ću mu odgovoriti, a onda, najmekše što se može, kao da mu saopštavam najcrnju dijagnozu, rekoh: „Pa, nijesmo, srpski je i dalje na prvom mjestu“! Da pogled može da ustrijeli, danuo ne bih. Izbulji ionako krupne oči, podbule i zakrvavljene od nespavanja, pa prosikta: „Da ti to mene ne zajebavaš ovako nazoru“? „Jeste da nijesam bio neki đak, da jesam ne bih bio gdje jesam, ali još uvijek umijem sabrati dva i dva“. „Nego, reci ti meni gdje ispari ona ne mala razlika od onog prvog popisa“? „Pomriješe li toliko Srbi za ovih dvadest godina, ili se u tolikom broju odrekosmo jezika na kojem prvi put progovorismo“? „Odrekosmo li se majke, te prve riječi kojom smo ušli u život“? Tirada je bila beskrajna, iz usta su mu više sijevale žarovnice nego riječi, a ruke su grčevito mrvile nedopušenu cigaretu.
A onda tiho, skoro na ivici plača, dodade: Dođe mi da iskopam pokojnog nastavnika istorije, pa da ga ponovo ukopam, i navalim mu Dmitrovu stijenu na grob“! „Lagao nas je, rode moj, lagao da su nam se prađedovi turčili od sile i zora“. „Danas vidim da su tome kumovali razne privilegije i pokloni više nego jatagan pod vratom“. „Isti oni razlozi zbog kojih smo se sve ovo vrijeme odricali grobova i krštenica, i nemilice se crnogorčili“! „A još i dalje neće da ga ozvaniče nego ga tiskaju među onu jezičku sirotinju kojom se oglašava tek po koja šaka govornika“!

Vidim zlu uru i osjećam da nikakvo objašnjenje ne bi prihvatila njegova tvrda i čvornovata glava, pa ćutim. On se malo primiri, smota još jednu, ali samo za sebe, pa, mnogo mekše, nastavi: „Nego, reci ti meni, pošto si vazda imao peticu iz srpskog, žvrljaš neke knjige i tobože imaš neke nagrade, čiji je danas pisac onaj naš komšija iz Trepče, onaj Lalić“? „Pa onaj malo podalji, Dušan Kostić, te onaj dolje niz Lim, Risto Ratković, zbog kojeg mi je nastavnica Kića jednom zviznula keca kao tarabu“? „Ovih skorijih ćeš se ti lakše sjetiti, jer sam ja davno popušio moju čitanku. „U koje ćemo ih danas računati, u naše ili u njihove“? „U zajedničke“, pokušavam da ga pomirim sa samim sobom, na šta se on samo kiselo osmjehnu i kroz tvrdo stisnute zube, pomalo podrugljivo, iscijedi: „Političar, ni smuti ni prospi“!

Posjede još malo, odsutan i zagledan negdje u samog sebe, pa krenu da ustaje pri čemu se glasno ču kako mu krcnuše koljena. Da malo zabašurim njegovu ozlojeđenost i skrenem mu misli, rekoh: „Pusti jezik, kako god ga krstili sporazumjećemo se nekako, nego vidiš li da nam selo izumrije“! Bolje je bilo da sam ćutao jer se okrenuo i pogledao me pogledom od kojeg su mi se i kosti, pa reče: „A što to pričaš meni kad si mu ti među prvima okrenuo leđa“? „To što sada dolaziš u pokajke nekad smo zvali izmivanjem zuba, uzaludnim poslom kojim se grijeh ne da prikriti“! A onda, prigrnuvši bolje već izanđalu jaknu na ramena, sporim korakom i leđima povijenih kao da breme sijena, a malo li ih je ponio, ode uz livadu. Ode u divljinu i samoću planine u kojoj je, uz stado, našao kakav takav smiraj svom nesmirku. Dugo sam još gledao za njim dok mu silueta nije zašla za Raskrsnicu, pa onda, i sam zapitan pitanjima bez odgovora, opljunuh u šake i prihvatih se motike. A sunce, predivno, oktobarsko, uporno je čučalo nad Golešom, daleko „izvan svakog zla“ i ružne misli.

Zbilja, šta nam bi te padosmo???

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)