Šta je drugo život nego čekanje smrti

Talentovan čovjek nikada nije talentovan samo za jednu stvar, rekao je na predstavljanju književnog prvjenca Žarka Lauševića „Godina prođe, dan nikad“ (2011) Jovan Ćirilov i precizno opisao ovog velikog glumca, velikog pripovjedača, pisca, majstora reči, čovjeka koji je umio da misli.

Pored toga što se radi o djelu nesumnjivog umjetničkog kvaliteta, i čiji nezaboravni naslov kao da je potekao od Andrića, kako je to primjetio Muharem Bazdulj, ovo je ujedno i najprodavanija knjiga u Srbiji u poslednjih nekoliko decenija. „Novosti“ su saopštile da je za samo nekoliko mjeseci prodato nevjerovatnih 330.000 primjeraka. A sa štampanjem i novim izdanjima se nastavilo.

Ipak, rekordni tiraž možda i nije neobičan ako se ima u vidu Lauševićeva popularnost i to da se tada prvi put oglasio u javnosti nakon decenija od nemilog događaja u kojem su od njegove ruke stradala dva mladića, a njegov život dobio tragični obrt, odnosno boravka u zatvoru i emigracije u Sjedinjene Američke Države.

„Ovo je moj život. Ovo je mnogo veće od jedne uloge, od intervjua, od suđenja. Čekao sam dvije decenije da ovo objavim, ovo doživljavam kao svoj životni projekat“, pisao je tadašnjem direktoru „Novosti“ Manojlu Vukotiću, koji je, sjeća se, bio veoma uzbuđen kada je saznao za rukopis i želju novopečenog pisca da isti objavi upravo u kompaniji koju je tada vodio.

„Šta li je taj supertalenat, romantik, sveznalica, tragičar, lutalica, vječno ranjen, sakriven u tuđini, s kažnjeničkim brojem, u američkoj modernoj džungli, uspeo da smisli i napiše? Rukopis je raspleo zlatno runo, razgrnuo sve. Bljesnulo je poput lovćenske munje: da, da – to je ipak on! Žarko Laušević„, prisjetio se Vukotić susreta sa knjigom.

Njegov prijatelj, komšija iz Njujorka, ali i reditelj filma „Šmeker“, u kojem je Laušević tumačio naslovnu ulogu, Zoran Amar pojasnio je da je Žarko od stotina i stotina stranica svog zatvorskog dnevnika, sačuvanog u 16 svezaka, iz hroničara prerastao u pisca.

„Sumorne stranice zatvorske hronike pretvaraju se u intimnu ispovjest„, zapisao je Amar o ovom djelu koje je teško žanrovski odrediti osim podvesti pod svojevrsnu autobiografiju, to jest zbirku bijleški koje je Laušević vodio tokom prvih 455 dana zatočeništva.

„Sad znam zašto neko piše u zatvoru. Nije to samo zabarušivanje situacije. To je i duboka potreba da se, i svezan, negdje dokazuje. Da i pri ugašenom svjetlu – gleda. I sputanih nogu, korača. Da gladan – gladi stomak. Da prkosi logici zatvora“, billežio je Laušević.

„Vrlo precizno u svesci koju mi je poslala sestra beležim svaki datum, posjetu, promjenu. Kao da će zbog te pedantnosti sve biti manje bolno. Kao da će ta urednost skratiti vrijeme. A ovdje sve traje… Od posjete do posjete. Od podizanja optužnice do suđenja. Od suđenja do drugog, jednom do presude. Onda do žalbe, jedne, pa druge. Do skraćenja. Do ludila. Do trena kad se izgubi mjera za vrijeme.“

„Čekam. A šta je drugo život nego čekanje smrti? Kao u nekom Čistilištu. Kao u velikoj čekaonici osluškujemo spoljašnjost“, tek je jedna od poruka i životnih istina koje je satkao Laušević dokazujući da, možda je kliše, tragična iskustva rađaju velika djela.

Godinu dana nakon izlaska ovog romana stigla je i „Druga knjiga“, koja prati period nakon presude, a potom i poslednja od tri knjige ispovjesti objedinjene u „Dnevnik jedne robije“ – „Sve prođe, pa i doživotna“, u kojoj su bilješke nastale u Zabeli, gdje je premješten iz crnogorskog zatvora u Spužu. Nevjerovatne tiraže bilježe i ova izdanja. U poslednjem naslovu „Padre, idiote“ ispisuje dane svog života na slobodi.

„Naravno, ja nisam slobodan čovjek. Čovjek koji je ubio nikada više ne može biti slobodan. Sloboda više nikada ne može biti moja riječ. Sloboda je pravo drugih da kažu šta misle o meni, sloboda je da me slobode, svojataju, mrze i mrcvare. A ja više i ne znam šta znači ta reč? Je li to možda samo sjećanje da sam jednom kao dijete trčao oko Biljarde i bio srećan, ili je sloboda onaj trenutak kada sam odlučio da napišem ovu knjigu?“, pisao je Laušević.

Ili je slobodu (napokon) dobio sad kada je otišao.