Šta da se radi?

Piše: Sibin

Lenjin je znao da radnička klasa ne može dostići odgovarajuću klasnu svijest tek tako ili spontano, već jedino uz pomoć partijskih intelektualaca(sic!), koji djeluju iz naučnog diskursa.
Ova teza je plasirana 1902, živa je i danas, u ovom, dakle, kako ga nazivaju, post-ideološkom vremenu, u kojem na mjesto Gospodara stupa ekspert koji djeluje potpuno objektivno. Ali, po diktumu moći i korporacionih kapitalističkih naloga.
Jedno palanački u ovom oboru izvikano je skoro napisalo nešto o – klero-fašističkim srpskim misliocima koji ćute, i to mu je jasno, ali ga čudi da i „komite“ dijele ćutanje a povodom „genocida“ (Dž. Batler) koji se sprovodi u Gazi, „logoru na otvorenom“ (Varufakis), od strane Izraelaca nad Palestincima.
Tekstopisac se – čudi – što ga otkriva u ulozi filozofa, no, ubažđelu „ideju“ iznosi sa ideološkom zadojenošću, iako bi sve da upakuje u post-ideološki omot, jer je ono izmješteno iz lokalnih prepucavanja i vječnog vraćanja na isto.
Proleterima pogled na svijet (weltanschuung) treba da formiraju – partijski intelektualci – ili, sada: kolumnisti, pisci bez države, naciona, identiteta, kosmopoliti što će reći komunisti ili socijalisti, mada, treba da znaju kako zaključuje Badju: „Siguran sam da ponovo treba uspostaviti glavnu funkciju vođe u komunističkom procesu.“
Drugovi, zar svi ne živimo kineski model: komunizam, kapitalizam jednako kibernetizam, sa nevidljivim gospodarom i klasom u svemu povlašćenom, i nama ostalim koji rmpačimo proizvodeći višak vrijednosti, pa makar bio kenjanje od kolumne gorenavedenog.