Šta će nam škola ako je građena prljavim novcem, još ako zadiše na duvan

Piše: Predrag Petrović

Prije više od dva vijeka jedan od najvećih prosvjetitelja južnoslovenskih prostora Dimitrije Obradović, poznatiji pod kaluđerskim imenom Dositej, govorio je – „Knjige braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce.

Htio je Dositej da kaže da se prave vrijednosti i znanja kriju i obitavaju u knjigama, a ne u jeftinoj zabavi na ulici ili u kafani. Riječju ozbiljan rad i pristup u svemu a ne mućke, prevare i lopovluk.

Kad je o školama riječ, to je vrlo pipava rabota, inače to nije škola nego geštetner za štancovanje diploma, valja se pozvati na ovog velikog prosvjetitelja koji je u postustaničkoj Srbiji bio prvi popečitelj prosvete. To vam je, da oprosti neslano poređenje, ono što su kod nas bili Migo Stijepović, Damir Šehović i ini. Dakle ministar prosvjete.

E taj popečitelj, pošto su Migo i Damir ministri, govorio je: „Zašto je drugo Bog dao čoveku razum, rasuždenije i slobodnu volju, nego da može rasuditi, paspoznati i izabrati ono što je bolje?“.
Isto tako je na jednom mjestu zapisao: “ Samo ću istinu ljubiti, o njoj ću se starati, nju ću s toplim i čistim srcem želeti“.

E ta istina nas, čak i fiziološki, obavezuje da postavimo nekoliko pitanja razumu i zakonu.

O čemu je riječ?

U podgoričkom naselju Tološi izgrađena je osnovna škola. Riječ je o donaciji – poklonu. I tu ne bi bilo problema ako se ne bi imalo na umu nekoliko krupnih detalja.

Izgradnju škole, valjda je finansirala privatna kontroverzna građevinska kompanija Bemax i porodica Ubović.

Zašto je kompanija Bemax kontroverzna?

Zato što njen zakoniti vlasnik, dakle čovjek kojeg je tako upisala država, koloritni Veselin Kovačević nedavno na televiziji javno saopšti, da je on samo nominalni, što će reći na papiru, vlasnik Bemaxa. Stvarni vlasnik je, kaze ova persona, Ranko Ubović, do prije koju godinu nezvanični vlasnik jedne podgoričke kafane u koju su ponajčešće navraćali udbaši i depeesovci.
Da ima države dovoljno za „maricu“.

Druga kontroverza, što će reći sumnja u regularnost ove kompanije, odnosi se na neudaljenu sumnju premijera Abazovića, saopštenu neki dan u parlamentu, da se ta kompanija bavi švercom duvana.
Dakle taj kontroverzni, jer ne znamo čime se bavi i šta ima, Ubović iako zvanično bez zaposlenja i zvaničnog statusa vlasnika kompanije, odlučio da zajedno sa kompanijom Bemax spiska u izgradnju osnovne škole u Tološima kompanijinih nepojmljivih šest, sedam ili osam miliona eura i da tu školu želi da posveti svojoj majci koja je bila prosvjetni radnik. I nesrećna država oličena u bivšoj kriminalnoj i ovoj novoj nesnađenoj i ambasadorski džojstikovanoj vlasti prihvata tu igru.

Ovdje bi i ometeni u razvoju posegao za nekoliko pitanja.

– Odakle Uboviću toliki novac za izgradnju škole? Kako ga je zaradio? Koliko je platio poreza?

– Zašto bi Bemax, ako nije Ubovićev nego Kovačevićev, uložio milione u školu koja neće nositi ime ne Kovačevićeve nego valjda Ubovićeve majke? Treba li istražiti ili hospitalizovati Kovačevića?

– Zašto je Vlada pristala da državna škola nosi ime osobe poznate samo porodici, prijateljima Bemaxa i onima kojima je predavala. Znači licnosti koja, uz potpuno lično uvažavanje, nema nacionalni značaj niti zasluge?

– Naposletku hoće li bilo ko, ko se „snašao“ u ovim smutnim i lopovskim prilikama i zgrnuo milione moći da izgradi školu, bolnicu, vrtić, univerzitet i da ime koje on odluči?

Odgovorna su to i pažljiva djeca, neće ona žaliti tatine s mukom zgrnute novce, pa nije teško zamisliti recimo nazive institucija u budućnosti: Specijazovana klinika za operisanje stambenim prostorom i državnom zemljom – Dr Miomir Mugoša, Državni univerzitet za školovanje „naše“ đece za poslovanje sa državom – Milo Đukanović, Leksikografski zavod ili Institut za dijalektologiju i meko L – Migo Stijepović, Vojna akademija za prelet i pelet – Predrag – Orle Bosković… I tako unedogled.

Ili nazive institucija sa prezimenima Mićunović, Kašćelan, Zvicer, Stanišić, Šaković, Radulović, Davidović, Pejović, Lazović… Ili recimo Obradović, ali ne od Dositejevih.
Svakako, aluzija se ne odnosi na ta poznata bratstva već na konkretne likove iz novina sa tim prezimenima.

Šta mislite gospodo iz popečiteljstva prosvjete, ako za koju sedmicu ili mjesec stvarni i nestvarni vlasnik Bemaxa, daleko se udaljeno sumnjalo rekao bi epski Milivoje od Barjamovice, završe u zatvoru zbog šverca duvana i čistote poslovanja kompanije.

Kako ćete objasniti crnogorskoj javnosti i posebno djeci kako im je izgrađena škola, kakvim novcem, i da je taj i takav novac presudio kako će se zvati.

Suvišno je naglašavati da niko razuman ne dovodi ličnost čije će ime nositi škola sa njenim potomstvom i još manje sa poslovima kojim se bave. Prosto ta pokojna gospođa nema nacionalni značaj da bi škola nosila njeno ime. Inače svi mi iz škole pamtimo neke drage profesore čije bi ime rado vidjeli iznad ulaznih vrata škole, ali ne biva to tako. Pitajte mediji ministarstvo kako škole dobijaju ime.
Podgorica nema školu sa imenom Njegoša, a imat će već sjutra sa imenom majke nezvaničnog vlasnika Bemaxa.

Na kraju čudi me što ovaj zeleno ubrani Ivan Vuković, koji se ljuti na Abazovića što navodno namjerava svečano da otvori školu koju su, kako kaže Vuković aludirajući na stav Abazovića, gradili kriminalci; čudi me dakle što Ivo nije insistirao da se škola nazove Titova škola. Još kad bi pobijedio na sljedećim podgoričkim izborima pa da svoju varoš prozove Titov Titograd. Divota. I Bemax mi lakše pada.