Srbija i Ćuta

Piše: Goran Danilović, predsjednik Ujedinjene Crne Gore

Godinama nisam komentarisao unutrašnjo-politička zbivanja u Srbiji. Smatram da je to jedino pristojno od nekoga ko se bavi politikom u Crnoj Gori, ko je po narodnosti i nacionalnosti Srbin, a dobro zna razliku između partijskog i narodnog jedinstva, između državnih i partijskih interesa, između ljubavi prema svojim sunarodnicima gdje god živjeli i oprezu prema vladajućim ili opozicionim politikama. Ipak, jednom u nekoliko godina mora i to da se gogodi.

Kad odgledate gostovanje Aleksandra Jovanovića Ćute kod Aleksandra Dikića mora da vas prođe jeza. Logika preuzeta od najgorih, neka vrsta prepakovane „novopartizanske“ špegeljštine; ono kada čuveni hrvatski bojovnik, komunista, a zapravo ustaša, objašnjava kako treba riješiti hrvatsko nacionalno pitanje: „Nema milosti – To neće biti rat. Da, da – nego će bit građanski rat u kome nema milosti ni prema kome. Ni prema ženi, ni prema djeci. U stan, jednostavno – bombe u stan porodični…“, Aleksandar Dikić savjetuje Aleksandra Jovanovića Ćutu kako da se obračunaju sa Aleksandrom Vučićem! Bizarno, opskurno, jadno, nedostojno bilo koje Srbije, prve ili druge. Nadasve, ova predstava izgleda kao rijaliti šou u kojem su dvojica upravo pobjegli iz ludare pa razlažu pred nekakvim zadrugarima plan za spas svijeta obećavajući svima neki pobjednički, delirijum tremens! Iskreno, da krenu suze; od početne komičnosti dva nakleberana tipa, pa do konačnog straha za sebe, djecu, za zdrav razum. „Tako treba protesti da izgledaju, imaš vrhovni štab, imaš partizanske odrede. Moraš da imaš 200-300 spremnih momaka koji bi reagovali kao udarni korpusi“ – kaže Dikić. „Ne možeš od običnog naroda tražiti da upada u Skupštinu. Udarnim korpusima treba reći „idemo u Skupštinu“. Zauzimamo, narod ispred, a mi zauzimamo, pa ako pošalju Žandarmeriju znamo šta da radimo“. Ova genijalnost je djelo Aleksandra luđeg koji je iz cijele srpske istorije naučio ono o „vrhovnom štabu“ i „vrhovnom komandantu“ izlagano u „Otpisanima“ u „Povratku otpisanih“ u nikad otpisanima. Teško da bi se ta glava sjetila i toliko da se na RTS-u milioniti put ne reprizira „filmska tragedija“ u nastavcima satkana oko domaćeg pokreta otpora, ekranizovana još u mom djetinjstvu. Prle i Tihi otporni na metke rasturaju njemačku okupacionu silu i domaće izdajnike!

Aleksandar Ćuta, naizgled nešto manje lud, razrađuje potom nabacane ideje Aleksandra luđeg i krči put prema Užičkoj Republici: „Ja bih teritoriju Gornje Nedeljice proglasio slobodnom teritorijom, za početak, a na kraju dolazimo u Beograd. Ima novih Peka Dapčevića. Ja verujem u tu priču, kako se kalio čelik, treba svako to da proba i znaš za šta treba živeti. Da napravimo štab, da od Gornjih Nedeljica napravimo slobodnu teritoriju, stavimo rampe. Znači bukvalno kao 1941. kao Kozara, to se brani do kraja, to se brani krvlju“, kaže Ćuta. Krv te ne snašla, lebac te ne zaboravio! Što bi rekao Mustafa Nadarević u seriji „Lud, zbunjen, normalan“; šta je ovo braćo mila? Hoće li ovo da pobijedi i da zavlada? U ime koje Srbije se ova bezimena ništa prazne? Misle li, zaista, ovi delirični dileri kominternovskih baljezgarija da njihovo komunjarsko preseravanje pokrene Srbiju? Na šta da je pokrene? Protiv koga? Kuda? Ako je namjera da se građanski protesti protiv Rio Tinta ugase za sva vremena onda su Dikić i Ćuta majstorski izabrani. Ako je „nepoznati“ opoziciono-građanski selektor odredio da „ovo“ govori, pa makar i samo u ime Gornje Nedeljice onda treba kopati ispod nje bez prestanka, kopati ispod cijele Srbije i regiona, kopati do iznemoglosti – bolji je Rio Tinto sa sve sumpornom kiselinom i čvrstim otpadom od ovakve bolesne burleske, od ljudi koji sanjaju Peka Dapčevića, slobodnu teritoriju i mrtve partizanske straže. „Udarni korpusi“! „200-300 momaka“! „Vrhovni štab“! „Kao 41. godine!“ „Kozara“? Pa zar vam Peko nije raselio građansku Srbiju? Raselio i razjebao „zauvek“? Zar je nije rasturio na proste proleterske činioce? Zar Peko nije prvonačelnik „šumske Srbije“ koja se, nakon sovjetsko-partizanskog oslobođenja, razgaćila po Beogradu, a Beograđane poslao na Sremski front, u bare i močvare Vojvodine, niz Savu i Dunav, niz Šumadiju, preko Lisičjeg Potoka do krvavih šuma Bukulje? Zar nije namjera da se spriječi kopanje jadarita? Zar nije namjera da se sačuva ekološka Srbija? Zar nije namjera da se sačuvaju djeca Srbije, vode Srbije, priroda Srbije? Ćuta, koji ne umije da ispoštuje svoj nadimak, još ima zadršku, ali Dikić, zeleni revolucionar, evropski ljevičar, s mudima u grudima (zvuči poznato) izmilio iz partizanskih vesterna, nema: „ljudi i nisu na ulicama zbog litijuma već „zato što žele Vučićevu glavu“. Nije ovdje, dakle, problem Gornja Nedeljica. Ovo je Srbija iz „Gornjeg Jaukovca“, Srbija Sredoja i Radiše Brzaka – diktatura proleterijata. Problem je raspala družina nikogovića koji su iz istorije Srbije i Srpstva naučili samo ono što je trebalo odavno zacementirati u sepričku jamu nacionalnog stida. Neka nova, srpska mladost stasala uz tik – tok može na ovo da se nakači vjerujući da je Peko neko, da je vrijedno početi građanski rat zbog slobode i ukraijnizacijom Srbije promijeniti istoriju. Stvar je samo u tome što biznis politika nabijeđenih guzonja nikako da ukači kako se pobjeđuje na izborima – kada su poslednji put slavili pobjeda im je izdiktirana.

Niko u regionu nije tako silno i apsolutistički vladao jednom državom kao što je Đukanović Crnom Gorom. Sve naše brojke su deset puta manje, pa je toliko puta više i lakše držati cijeli narod u zatočeništvu. Srušili smo ga uprkos Šolaku i Đilasu, uprkos što vlast nikada prije nije promijenjena na izborima, uprkos otvorenim podrškama sa evropskih adresa. Trajalo je beskrajno dugo zahvaljujući, između ostalih, i jalovim beogradskim kružocima trabant intelektualaca i pripejd opozicionara čiji politički dometi oduvijek sežu najdalje do Madere. Srušili smo ga jer smo, pa i na kratko, bili mudriji od svojih zadnjica. I umjesto da nešto i nekad urade kao zreli ljudi, da razumiju Srbiju dalje od Bubanj Potoka, beogradske vođe sanjaju Peka, Koču i Vrhovnog komandanta. Podilaze ih žmarci dok zamišljaju kako proleteri kotrljaju Vučićevu glavu niz Knez Miloševu tražeći da neka od njihovih izdiktiranih guzica ukrka na Pekovom atu pravo u Maršalat.