Sramno ponašanje Montenegra: I mrtav Momir je ono što ovi koji su na vlasti neće biti ni za života!

piše: Dražen Živković

Montenegro je danas lupio još jedan šamar Crnoj Gori. Privatna država mafijaša iz DPS-a još jednom je dokazala na djelu da je Crna Gora sahranjena. Crna Gora danas i zvanično nije država, Montenegro je privatna svojina oligarha na vlasti. A oni koji glasaju tu oligarhiju, danas su gori od onih koji ih predstavljaju.

Da je ovo Crna Gora, smrt Momira Bulatovića, prvog izabranog predsjednika od strane građana, na neposrednim izborima, bila bi obilježena komemorativnom sjednicom u zgradi Predsjedništva. I da je Momir bio neprijatelj ove države, a nije, njegova smrt je morala zvanično da bude obilježena. Komemorativnom sjednicom u organizaciji države. Ali, jasno je, da ova država nema obavezu prema Momiru, jer on i nije bio na čelu Montenegra, već Crne Gore.

Juče nije umro građanin Momir, već je umro bivši predsjednik Crne Gore. I to prvi predsjednik u istoriji Crne Gore izabran većinskom voljom građana na slobodnim izborima. Momir Bulatović je bio predsjednik Crne Gore od 1990. do 1998. Momir je bio ono što ovi koji su danas na čelu Montenegra nikad biti neće.

Momir Bulatović nije okaljao obraz Crnoj gori, naprotiv sačuvao joj ga je više puta. I onda kad mu je Montenegro okrenuo leđa, Momir nije okrenuo leđa Crnoj Gori. Nije ni završio na haškoj klupi, niti mu je ikada suđeno za djela koja su nedostojna jednog predsjednika. Čak i da je bio u Hagu, zaslužio bi više poštovanja od onih koji danas upravljaju ovom privatnom tvorevinom koju nazivaju državom.

Momir je zaslužio da mu se oda pijetet na najvišem nivou. Narod ga je dva puta (da nije bilo krađe i treći put bi ga izabrao) ustoličio u fotelji prvog čovjeka Crne Gore. Momir je te 1998 godine svoj mandat predsjednika vratio narodu i narod će znati kako da isprati svog predsjednika.

Da danas postoji Crna Gora, a nažalost ta država je sahranjena, ona bi danas odala počast svom predsjendiku. Ne sjutra, ne preksjutra, već još jutros. Još jutros je država, da je ima, a nema je, morala da se oglasi, da uputi makar telegram saučešća, da organizuje komemorativnu sjednicu, da ta vijest bude prva na Dnevniku RTCG, a ne poslednja. Umjesto toga, muk. Al, tako i treba. Ni za mrvog Momira, oni takvi, nemaju odgovor. Jer on je i mrtav nešto što oni nijesu živi.

A koliko sjutra, kad umru šverceri cigareta, droge i raznih drugih artikala, Montenegro će znati da im se oduži. E, to i jeste razlika između Crne Gore i Montengra. Ona Momirova iskrena Crna Gora oplakivala je veličine, a današnji Montenegro veliča švercere i kriminalce.

I znam, Crna Gora i danas i sjutra i narednih dana, makar ono što je ostalo od nje, znaće kako da isprati Momira. Isto kao što znam, da će Montenegro sramno da ćuti. I treba, Momir i ne pripada Montenegru, već Njegoševskoj i Crnoj Gori Marka Miljanova. I valjda je to svima jasno, al je žalosno što je njegova smrt morala da povuče konačnu granicu između Crne Gore i Montenegra.

Montenegro je još za Momirovog života raskrsio s njim kada je izglasao zakon o predsjedniku po kome zvanje bivšeg predsjednika ima samo onaj koji je to bio od 2006. I hvala im na tome, jer Momir je bio predsjednik države, a oni danas su karikature jedne države koja ne postoji. Iste te “države” koja je zakonom zaštitila himnu i zastavu, ali ne i prvog predsjednika koji je ove koji danas izigravaju vlast ustvari i doveo na vlast.

I na kraju, svaku državu čini njen narod koji će znati kako da isprati svog predsjednika. A oni koji su danas na vlasti, neka se zapitaju za života, hoće li ih i familije ispratiti na vječni počinak, ako makar pet minuta prije tog čina više ne budu na vlasti!