Sramno mrite kad mrijet morate

Piše: Maksim Drašković

Kažete da podržavate studente. Da podržavate naprednu mladost i uzdanice svijetle budućnosti otadžbine. Bestragate za njima kao za slijepim, obezglavljenim i zaluđenim vođama. Zaćoreni kod očiju i nadrćikani od stranih zlotvora i njihovih, a naših domaćih podrepaša i izmećara – skačete s njima kao majmuni, kako sebe ne biste odali da ste, ne daj bože, neki bijedni i neznaveni „ćaci“. Pumpate s njima, jedva čekajući da prsne, balon koji vam je i kuća i dom – ne primjećujući čime su i kime oni sami napumpani i našmrkani zlom, mržnjom i izdajom. Za tuđe ciljeve i interese (ili podanički kupljeni, ili naivno zablesavljeni) – rušite sopstvenu kuću, navodno samo zbog jednog zaludnjeg čeljadeta u njoj, koji očajnički pokušava da je odbrani, gle čuda, od samih ukućana.
Podržavate one, koji pod lažnim imenom studenta, sebe nazivaju blokaderima, a koji u stvari blokiraju sami sebe i život svojega naroda u rođenoj kući. Podržavate, a kukavni ne znate, da ima studenata koji to jesu i koji to nijesu. Podržavate ih, huškate i junačite, a ne znate da je student onaj koji u učionicama na svojim fakultetima uči, stiče znanje, i radi svoje i budućnosti svoje otadžbine – a ne onaj koji, nahuškan od zapadnih i domaćih zlotvora, i potplaćen kao prostitutka i izdajnik, ruši svoju zlatnu Srbiju.
To nijesu, niti mogu biti, niti blokaderi, a još manje studenti – to su samo zavedeni divljaci, rušitelji i kriminalci. To nijesu vjerna čeda Vidovdana, kneza Lazara i Miloša. To nijesu Srbi ni hrišćani – to nijesu vjere, no nevjere. Jer, da jesu, ne bi bili podanici i poslušnici najvećih srbomrzitelja (budući tako i sami srbomrzitelji), ne bi bili protiv sopstvenog naroda i ne bi služili onima koji bi da utru i da nestane i srpskoga naroda i srpskoga imena.

Svejedno da li su to nazovistudenti, nazoviintelektualci, nazovisportisti ili nazovi glumci. Uzalud je neko bo rogovima i bio, na ponos svih nas, rogat za svoje sportske protivnike – ako je šut u glavi. Uzalud je onaj bekhend, forhend i ritern, kojim smo se svi rodoljubivo ponosili – ako odjednom svoj rušilački servis ustremi na svoju kuću. Uzalud neko dobro glumi i tiho se nastani u naše simpatije – ako mu se ispod dobre glume odjednom iskrade prava i opaka ćud.Uzalud je neko tako veliki intelektualac, da ga je uvijek „milo“ i poučno slušati – ako iznebuha pokaže da je izgleda, manje-više, svaki Milo isti… i koliko je još samo ova bezumna pomama i mutna poplava izmuljala na površinu uzalzdnjaka i nazadnjaka. I, ne radi se tu o slobodi riječi i mišljenja, nego o sitom i obijesnom prevrtanju vagana koji te ljebom rani i rušenju sopstvene kolijevke – o prolivanju mlijeka kojim te je majka zadojila.

Zaista je nemoguće shvatiti da je neko s onima i uz one koji su protiv samoga tebe. Ako ne znaš, u svome ćorilu, za koga si i kojemu ćeš se privoljeti carstvu, prepoznaj makar svoga neprijatelja i budi protiv onoga koji je protiv tebe, a ne protiv najrođenijega. Koračaj zemljom, a drži se neba.

A zar je teško razabrati i ne biti na strani raznih ustaša i fašista, raznih kurtija, gruhonjića, šolaka, čanaka, marinika, đilkoša i đilasa, srbofoba i rusofoba? Hoće li ovi nesrećnici da se bore za Kosovo i čuvaju Srbiju, ili bi jedva dočekali da je raskomate i prodaju NATO zločincima? Baš kao što to čine i sve to potpomažu ovi naši nesrećnici i zabluđenici (i to nažalost s pozicije vlasti i silnih spahija), koji čereče, ponižavaju i brukaju onu ponosnu i tradicionalnu Crnu Goru. Oni što se, kao pijani, zaluđeni i zamađijani, poput naklane ovce koja juri u smrt za krvoločnim vukom – uterkuju i podanički dodvoravaju sve prljavijoj i propalijoj evropskoj uniji, nadmećući se, u sopstvenom ćorilu, da što više naude Srbiji, srpskom rodu i bratskoj moćnoj Rusiji, a udovoljavajući i pomažući, zapadnim porobljivačkim interesima i ciljevima zavedenoj i zloupotrebljenoj Ukrajini. Ne znam samo, kako će sjutra, kad moćna Rusija konačno pobijedi (jer teško da je neko i nekad nju pobijedio), licemjerno probati da operu s crna obraza svoje izdajničke grjehove?

Ne treba se čuditi onima što svako malo izdašno daruju (a iz tuđeg džepa i okućnice) Radmanu i ostalim grabljivcima neko dobro i svojinu Crne Gore (baš kao da im je babovina – no nju ne bi dali ni za živu glavu) – no se ne može načuditi kako im to sve bespogovorno blagoslove i aminuju (i ne samo blagoslove, nego i sami to ponizno čine) oni kojima je narod dao vlast za neku drugu i dostojanstveniju Crnu Goru – a oni ( ne svi naravno) svakim danom i sve više glasaju i podržavaju ono što je protiv većinske volje narodne. To jednako čine, nažalost u većini (časnih izuzetaka uvijek i svuda ima), i s prestola odbrane, i kulture i vlade i skupštine. O onome na čelu države da ne pričamo. On se ponosi onim što bi u najblažoj varijanti trebalo makar prećutati. Na sav glas kliče kako će mala Crna Gora na godišnjem nivou podanički isporučivati NATO-u četiristo miliona evra – više nego sama vrijedi u očima onih kojima plaća ropstvo. Pokatkad se i za ponešto jedino uzdrže oni Milanovi (DNP), uz rijetke pojedince, i od slučaja do slučaja, iz tridesetavgustovske većine, iako ni to nije neka velika utjeha – jer ko se uzdržava, taj kao da podržava.

Na kraju, neka mi oprosti NJegoš što njegove svevremene stihove prilagođavam našoj zlehudoj stvarnosti – Pokoljenje za bruku stvoreno! Spomenik će vašemu divljaštvu biti vječni pokor i sramota! Vile će se grabit kroz vjekove da vam vjenac izdaje sapletu!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)