SPC o napadima na patrijarha Porfirija: Nova originalna srpska serija „Dobar dan, dobra ženo!“

Informativna služba Srpske pravoslavne crkve (SPC) saopštila je danas da je patrijarh Porfirije na snimku koji se pojavio na društvenim mrežama „oštro i sa gorčinom govorio o kampanji koju protiv crkve vode pojedini državni funkcioneri i antirežimski mediji“.

Saopštenje SPC-a prenosimo u cjelosti:

– U razgovoru sa sveštenicima i vernicima tokom prazničnog ručka na dan Svetog Vasilija Ostroškog, Njegova Svetost Patrijarh srpski g. Porfirije je oštro i sa gorčinom govorio o kampanji koju protiv Crkve vode pojedini državni funkcioneri i tzv. antirežimski mediji.

Razlog tome je što je u Vaskršnjoj poslanici, između ostalog, ukazano na protivustavne odredbe Zakona o rodnoj ravnopravnosti, kojima se vrši nasilje nad srpskim jezikom, u narodni život implementira naopaka rodna (gender) ideologija, sve pod plaštom tobožnje brige, a zapravo svjesne i potpune zloupotrebe velike ugroženosti žena u srpskom, i ne samo srpskom društvu. Patrijarh, naravno, nije naveo ničije ime, ali su kontekst, imenice i pridjevi učinili da se akteri sami prepoznaju i jave, kao u dijalogu iz serije koja je još u predprodukciji, a koji glasi: – Dobar dan, dobra ženo! – Otkud ti znaš da sam ja dobra?

Prva se prepoznala gospođa Brankica Janković, zaštitnik ravnopravnosti, koja je veoma zaslužna za razumijevanje političkih odnosa u Srbiji, jer je u televizijskoj emisiji na RTS-u na primjeru Zakona o rodnoj ravnopravnosti narodu pojasnila kako se u Srbiji donose zakoni. Naime, na primjedbe Crkve, javnosti i kompetentnih sagovornica u emisiji da se u konkretnom slučaju radi o protivustanom zakonu, da nije poštovana predviđena procedura, da su se protiv odredbi o nasilju nad srpskim jezikom izjasnili SANU, Matica srpska, svih pet katedri za srpski jezik na državnim univerzitetima, koji iako jedini kompetentni u vezi sa ovom temom nisu bili ni konsultovani, da je i narod protiv zlonamjernog nasilja nad svojim jezikom – ona je lakonski odgovorila da to uopšte nije važno, a da je samo važna politička volja, odnosno broj  podignutih ruku u Narodnoj skupštini.

Uz to je, a da ne trepne, u neoboljševičkom diskriminatorskom maniru mijenjala teze, podmetala (pokazavši za to vrhunsku kompetentnost), banalizovala problem do te mjere da je izjavila da se, eto, imenice ženskog roda koriste čak i u Crkvi (sic!). Uz to nije krila želju da Crkvi ospori pravo da se izjašnjava o bilo kom društvenom pitanju, pa i o ovom suštinskom o nasilnom nametanju načina na koji će narod međusobno opštiti i ozakonjenju obaveznosti rodne, odnosno transrodne  prakse (LGBTQIA+∞) od vrtića, pa na dalje, u svakom segmentu života. To su pitanja koja se tiču cjelokupnog srpskog naroda, a ne samo nas koji živimo u Republici Srbiji i imamo tu sreću da se gospođa Janković stara o našoj ravnopravnosti. Ona ne da ne krije, nego uzdignuta čela ponosno ističe da je za temu o kojoj govori nekompetentna. No ipak, kod nje je kao kod Fausta, koji kaže da je dio sile koja želi zlo, a čini dobro, preteglo dobro, pošto smo iz prve ruke saznali da je u Srbiji za donošenje zakona jedino važna tzv. politička volja, odnosno odluka političara, bez obzira na to što je većina od njih za ovu temu potpuno nekompetentna.

Na kasting za novu seriju Dobar dan, dobra ženo!, zapravo pred ogledalo istine koje je nehotice u medijski galimatijas postavio naš Patrijarh, zatim staje, ogleda se, prepoznaje  i odgovara gospođa Zorana Mihajlović, dosadašnje, a moguće i buduće, otjelotvorenje političke volje u Srbiji, a za njom još nekoliko dama, ali i uvažene gospode, koji su se prepoznali u patrijarhovim kvalifikacijama. Svi oni, znajući dobro da Zakon o rodnoj ravnopravnosti nema veze sa brigom za žene, sa  odbranom žena od nasilja, niti sa bilo kakvim realnim pravima i potrebama žena, najbeskrupuloznije mijenjaju teze, tvrdeći da Patrijarh govori o svim ženama pokazujući netrepeljivost prema njima. Svjesno, međutim, zanemaruju činjenicu da je Patrijarh govorio u jednini i mislio na jednog državnog funkcionera. Sasvim slučajno je taj funkcioner funkcionerka, osoba ženskog pola. Nema sumnje da bi Patrijarh isto govorio i da se kojim slučajem radi o funkcioneru, odnosno muškarcu.

Opšte je poznata i lako provjerljiva činjenica da Patrijarh i Crkva, u kojoj je inače aktivno i djelatno mnogo više žena nego muškaraca, u pogledu konkretne brige i pomoći ženama, učine dnevno onoliko koliko pomenuti nisu uradili u svojoj cjelokupnoj i dobro sponzorisanoj funkcionerskoj karijeri. Crkva već decenijima, uglavnom daleko od dnevne medijske pažnje, ugroženim ženama pruža konkretnu duhovnu i materijalnu pomoć koju sigurno ne dobijaju u kancelarijama pomenutih. Mi ih naravno nećemo zloupotrebljavati i pozivati da se oglase.

Crkva i Patrijarh najčešće ne odgovaraju na bezočne laži i klevete.  Međutim,  kada se radi o suštinskim pitanjima, pitanjima načina života, vrijednostima, kada se nasilno nameću neprihvatljivi modeli života u naše domove i porodice, u vrtiće, škole, kao što je to slučaj sa ozakonjenjem transrodne (LGBTQIA+∞) prakse kroz protivustavni Zakon o rodnoj ravnopravnosti ili kada se u tom cilju kleveće Crkva, budite sigurni da ćemo reagovati još snažnije na ovu vrstu manipulacija i kleveta bez obzira na to da li klevete i manupalacije dolaze od muškaraca ili žena. Patrijarh, koji je duhovni predvodnik miliona pravoslavnih Srba i ima najveću odgovornost, nema pravo da ćuti i neće ćutati. Da ne bude zabune, Crkva nema ništa protiv bilo čijeg ličnog izbora ili orijentacije. Ona zna da je svaki čovjek ikona Božja i zato se, poštujući svačiju slobodu, moli za sve bez izuzetka, sve grli Hristovom ljubavlju, ali odlučno ustaje i ustajaće protiv svakog nametanja onoga što je strano biću našeg naroda i čovjekovoj prirodi uopšte.

Patrijarh, pak, nikada ne propušta priliku da stane u zaštitu žena, što znaju svi kojima Crkva pomaže i svi koji hoće da ga čuju. Navešćemo, u nastavku, samo dva skorija primjera.*

Na posletku svi koji su se javili na kasting serije Dobar dan, dobra ženo!, klevetnici i njihovi mediji treba da se zamisle, da se pokaju za svesno izgovorene i plasirane laži ili da upute javno izvinjenje ako i kada budu shvatili da su u zabludi. Jer, zima definitivno prolazi… Nema više mrazeva, a kamenje nije svezano…

Patrijarh Porfirije: Naše majke i žene i sestre su svetinja (6. oktobar 2022. godine)

Svakodnevno govorimo i trudimo se da slušamo riječ Gospodnju i da se poučavamo primjerima iz svetog Jevanđelja. Uporno govorimo o molitvi za naše bližnje i ne samo za bližnje nego za čitav svet, za sve ljude. Govorimo o neophodnosti činjenja dobra, o ljubavi Gospodnjoj, o Hristu koji je sam ljubav i koji je iz te ljubavi prema čoveku postradao na krstu za sve ljude, za život svih ljudi.

Čovjekoljubiva riječ Hristova koja se danas, hvala Bogu, pronosi i različitim sredstvima komunikacije, zaglušena je opštom ekspoloatacijom nasilja u javnosti. Neki mediji nam svakodnevno, čak i na nivou zabave, prikazuju najrazličitije vrste nasilja, sve do samog divljavštva, koristeći ih u cilju postizanja bolje gledanosti i zarade. I to toliko, da smo u ovoj eri elektronskog umrežavanja i voljno i nevoljno izloženi promociji nasilništva. Ovakvim isticanjem nasilja i nemorala u pojedinim medijima, filmovima, na nekim stranicama novina i interneta, čak u svijetu dječije igre, u video igrama i bezazlenim almanasima, figure seksualno izopačenih ljudi, ubica i siledžija postaju uzori mladim naraštajima, stvarna oprisutnjenja onoga najstrašnijega što se može učiniti drugome. U svijetu ovakve tzv. „nove normalnosti”, javnost je svakodnevno obaviještena o tome da je suprug ubio ženu ili momak devojku, da je roditelj, ne daj Bože, ubio dijete, i što je opet strašno, obrnuto. Na nasilje se i javno poziva, i to nažalost i sa neočekivanih pozicija, pa čak i iz naše svete Crkve, odakle bi morale da odjekuju isključivo poruke mira! A u mnoštvu vijesti koje iskaču na našim pametnim uređajima posebno se izdvajaju naslovi o nasilju nad ženama, o premlaćivanju, sramoćenju, silovanju i ubijanju naših sestara, kćerki, supruga i majki.

Pravoslavna Crkva Hristova, a vjerujem i svi hrišćani u svekolikom svijetu, ali ne samo hrišćani, nego svi ljudi koji, prema riječima Svetog apostola Pavla, osjećaju u svom srcu i u svojoj savjesti nepisani zakon Božji, ne može biti odlučnija u odbacivanju ovakve tzv. „nove normalnosti”, posebno u osudi nasilja. Za Crkvu je svako ljudsko biće ikona Božija. A najdostojnija i najpoštovanija od cijelog ljudskog roda je Majka Božja. Koji veći dokaz od ovog nam je potreban da shvatimo koliko Crkva neizmjerno poštuje svaku ženu, sestru i majku kao svetinju i ikonu Božju? Za hrišćane su naše majke i žene i sestre svetinja. Nezamislivo je i bolno nasilje nad njima, a činjenica je su muškarci – kukavice i slabići – samo u poslednje dvije godine u Srbiji ubili više od 40 žena, a za poslednjih 10 godina, oko 300! Koliko je još njih koje su u porodicama, na radnim mjestima i drugdje izložene svakojakim torturama, Bog zna. Kakvi smo mi to ljudi kada nam supruge bježe iz doma u sigurne kuće? Koliko sigurnih kuća treba da sagradimo da bi bilo manje zlostavljanih i ubijenih žena? Koliko uopšte raznih prihvatilišta treba da osnujemo da bismo pomogli svakom zlostavljanom biću?

Za Crkvu Hristovu sasvim je jasno da nasilnički poriv proističe iz umanjivanja Božje zamisli o sebi i o bližnjem kao slici i prilici Božjoj, što se već po sebi smatra velikim grijehom. Zbog toga što ljudi ne vide u sebi i drugome istinsko i vječno dostojanstvo, njihov međusobni odnos može da poprimi oblik zverolikog suparništva koje se lako završi najtežim nasiljem. Stoga osjećam odgovornost i potrebu da Crkva ovaj problem sagleda u svim njegovim strahotnim dimenzijama, kako bi se probudila blagodat Božija tamo gde bude potrebno. Srpska Pravoslavna Crkva će ovo činiti jer je na to obavezuje predanjsko razumijevanje čovjekovog dostojanstva.

Crkva će, makar ovdje u Arhiepiskopiji beogradsko-karlovačkoj, pomagati sigurne kuće. Ona će podsticati vjernike da dobrovoljno uzimaju učešće u radu postojećih institucija i centara koji se brinu o žrtvama svakog nasilja. Sveštenici će imati preporuku da, koliko mogu, prepoznaju porodično nasilje u svojim parohijama i da u saradnji sa socijalnim radnicima nastoje da utiču da ne dolazi do tragičnih ishoda. Oni će takođe biti podsticani da u svojim propovjedima učestalije govore o problemu svih oblika nasilja koji su danas prisutni u našem društvu i porodicama. Lično ću se angažovati na pomoći ženama koje su se sklonile od nasilja u sigurne kuće. Crkva će nastojati i da putem svojih medija, obrazovnih institucija i izdavaštva aktivno podiže svest o ovim bolnim temama i o mogućnostima za prepoznavanje i sprečavanje ovakvih zlodela i izopačenja. A svima koji ispovedaju Hrista Gospoda i smatraju sebe pravoslavnim hrišćanima poručujemo da je svaki nasilni čin nad slabima i nezaštićenima, dodatna rana na tijelu Hristovom! Na smirenje, krotost i ljubav smo pozvani i trudimo da se da budemo dostojni prizvanja u zajednicu večnoga života u koju nas je prizvao Bog.

Iz besjede patrijarha Pofirija u Nedelju mironosica (30. april 2023. godine)

Mironosice su, dakle, bile ispunjene vjerom i onda kada je bio najveći rizik ići za Hristom. Onda kada je osuđen na smrt i raspet bio. Onda kada su ga ubili oni koji nisu mogli da prihvate Boga u krajnjem njegovom smirenju, koji su htjeli Boga kao vojskovođu, kao osvajača sveta a da pritom oni budu ta Božja vojska. U to doba je bilo najteže pratiti Hrista, najopasnije. I to se vidi i među samim apostolima. Oni koji su neprestano bili u prilici da vide ljepotu lika Hristovog, ljepotu lika Sina Božjeg, snagu Njegovu, blagodat Duha Svetoga na Njemu, nekoliko puta su u strahu ostavili Hrista. I od straha od neprijatelja Hristovih razbežali se. A naravno, onda kada je postradao, kada je stradao Gospod, svi su otišli osim žena. Te iste žene koje su gledale, i u najdubljoj tuzi, bile u podnožju krsta Hristovog, one su sada došle da vide pogrebenog Sina Božjeg, da ga pomažu uljem i zatekle prazan grob i na grobu anđela koji sedi, koji je najljepše oslikan u manastiru Mileševi, i koji im kaže: Ne bojte se vi; jer znam da Isusa raspetog tražite. Nije ovdje: jer ustade kao što je kazao. Hodite da vidite mjesto gdje je ležao Gospod… I evo, mironosice su bile prvi svjedoci praznog groba – Vaskrsenja Sina Božjeg i Vaskrsenja svakoga od nas zajedno sa Njim i u Njemu. Prvi svjedoci pobjede nad smrću i prvi blagovesnici te tajne. Mironosice su prvi apostoli prije apostola. One su bile i apostoli apostolima. Njih je Gospod odredio – žene! Žene koje su u to doba bile potpuno prezrene, ne samo na marginama društva nego su bile i vlasništvo svojih muževa, muškaraca. Gospod je podigao žene na nivo apostola prije apostola, da budu apostoli i samim apostolima, da one obavijeste apostole da je Gospod ustao iz mrtvih. To je učinio, prije svega, jer je kod njih postojala najdublja, najiskrenija i najpotpunija posvećenost Gospodu. Najdublja potreba za Gospodom je kada tragamo za Bogom. Tamo je najdublja želja, tamo gdje je najveća glad za Hristom, nezavisno od toga ko smo, bilo u Crkvi, bilo u društvu, bilo u jednom narodu. Tamo gdje postoji iskrena potreba za Bogom, Bog se javlja. Onaj koji ima iskrenu, smirenu potrebu, molitvom i vjerom biva udostojen da mu se Gospod javlja i on sam, baš kao mironosice, ima iznutra tu spoznaju, informaciju, i sobom i svojim životom postaje apostol i blagovjesnik tog događaja.